Autumn Goal: zaljubiti se

Ej ponediljak, di smo.

#thunderstorm

lito na izmaku, september to remember i ostala pozitiva.  Volin rujan, njegov balans, temperaturu ugodnu tilu i olujno sunčana iznenađenja.

Ono šta ne volin je činjenica da san zadnjih godinu ipo dana provela nezaljubljena. Ne računan one mmm malo mi se sviđa, pa mi se ne sviđa, pa ovaj je lipši njega ću. Računan sve ono do zadnjih godinu ipo kad san bila sposobna imati iskrene osjećaje prema drugoj osobi i kad san većinu vrimena bila zdravo zaljubljena i normalna.

Ne pišen o klasičnin vezama. Pišen o sposobnosti da ti se druga osoba stvarno svidi pa se lipo družite, povežete i malo zavežete, a na kraju to sve memorirate u sjećanja.

Život bez zaljubljenosti je teško sranje, a ja se u ovon periodu usahle srčane čakre ponašan ka najgori muški gad. Ne sviđa mi se to, ali uzalud mi je pisati kad ne ide. Ne mogu se zaljubiti da je princ od utopijske kraljevine u kojoj teče čokolada u potocima, a on baš stvoren po mon guštu. Ne mogu, neman pojma šta mi je. Ništa se nije prominilo i dalje san ista, ponašan se isto, komuniciran isto, al ne vidin ništa u njima.

Pitan se ima li dikod blizu meni sličnih s istin problemon, onako da malo udremo ćakulu. Jer to je problem, ne gledati nikog na način da bi ga zagrlia i ne pušta pa makar trajalo trenutak. Ne poželiti se uvaliti u ničiju mirišljavu duksu, nego umisto toga skupljati trofeje. #Božesačuvaj

Razmišljala san danas kako je veličanstveno biti i sritno i nesritno zaljubljen. Kako je samo taj osjećaj da neka druga osoba u tebi budi grčeve u drobu i potiče lupanje crvenog organa divno. Kako je uistinu prekrasno ne znati reći ništa od onog šta si tia reći isprid druge duše, jer si u nju zaljubljen i smotan.

Razmišljala san kako je uzbuđujuće bilo čekati dane da ga konačno vidin, kako su prsti bižali na notifikacije na fejsu da vidin je li izreagira i kako je mirno bilo kad bi vidila da je. Razmišljala san kako san upijala drugima nevažne trenutke, meni najvažnije i kako je lipo bilo drugačijin očima gledati u onoga koji na isti način gleda mene. Sitila san se kako me ljubav pokretala, motivirala i činila boljon osobon, sebi i drugima. Letila san bez umjetno stvorenog dopamina.

Povrh svega san razmišljala koliko mi to sve nedostaje. Ne ta osoba, ljubavi dolaze i prolaze, ništa strašno. Fale mi osjećaji koje je zaljubljenost u meni budila. Fali mi Antonela koja je bila sposobna osjećati, koja je pisala poeziju ka luda jer je bila zaljubljena, a zaljubljenost je najslađa ludost.

Sitila san se i kako san bila mirna onaj dan kad je prestalo, jer je tako moralo biti. Jedva san se ka i svaki put dosada čekala ponovo zaljubiti.

Ali taj dan nije doša, nakon 484 dana taj dan nije doša. Ništa osim minimalnih uzbuđenja, lekcija koje se ponavljaju i problematičnih osoba kojima triba psihijatar a ne ja. Ja san knjižničarka, ostavite me na miru.

Ne osjećati ništa, tužno je i bezveze.

Znaš moj ponediljak. Ljubav je sve na ovon malon svitu, i šta god radili, radimo li to s ljubavlju  greške nema. Ljubav je kaos koji želimo doživljavati, a da ne pišen kako se gledanje najbolje verzije sebe u svojin i tuđin očima ne može miriti s ničin.

Znaš šta još, mislin da je vrime da se ledenjaci u meni započnu topiti. Očistiti put, da se mogu vratiti na početak i ponovo susresti svoju najslađu ludost.

Čuvajte sposobnost da volite i budete voljeni. Nije neki hit biti ledenjak.

Vaša,

Antonela.

 

Oglasi

Predjesenski party.

Ej ponediljak,

kako ćeš mi lip sutra biti. #Hladan #jesenski #mmmm

Provela san po dana motajući se u deku i voleći nalipše vrime na svitu. Škura bura.

Ledeni dani u meni budu izuzetne želje za zabavljavanjen. Još par dana znanstvene discipline a onda razvaljotka. Ne bi smila ovako pisati javno, kako ne bi stvorila lošu reputaciju knjižničarke sklone noćnim zabavicama.  Ka da se uopće svi mi ne volimo opustiti s vrimena na vrime i ka da je iti jednog ravnatelja moje potencijalne ustanove za zaposlenje briga na čemu san ako mu ne paše moje političko opredjeljenje. Možda čak njega i je, ali Plenkija sigurno nije, tako da YOLO.

Ne mogu više. Ne biti s prednje strane šanka, onako kako spada, pravo zimski. Litnje “zabavice” na otvorenon su mi ka AB kultura iz doba mog djetinjstva s 0,1 posto mliječne masti. Light, prozirne ka otopljeni led, beživotne, s natruhama polovične proizvodnje.

Pojću se zabaviti negdi, #comingsoon

Mi, članovi ljudske vrste često zaboravimo kako je dobro opustiti se, ne misliti na ništa i trajati u noći. Jer noć je lagana i noću misliš da možeš sve, a zora je teška, i ono posli podne pa do sutra ujutro. Mamuran si, jadan i lažeš sebe da nećeš više nikad.

A oćeš, jer je zabavljanje zabavno. U suprotnon bi radia suprotno.

E pa moj Ponediljak ja ti zato jedva čekan jedan Petak. Čekan ga ka šta san ga svaki tjedan čekala na fakultetu i ka šta ga svaki sadašnji student triba čekati a ne bižati doma jer se doma uvik može vratiti. Ili teći u zagrljaj nekoj “ljubavi” zbog koje će se posli kad ga zajebe pitati zbog čega san ja vikende potratia. U ljubavi da se razumimo nema ništa loše, samo san ja više za onu sve u svoje vrime pa se ne bi varalo na haubama i glumilo lošu glumu na kavama nediljon posli mise.

Zbog ove moje sve u svoje vrime, danas me gledaju kao potencijalnu ljubavnicu jer nisan dobar materijal za curu. Sitne duše, šta ćeš.

Vratimo se mi Petku.

Pišući u ženskon rodu jer me priroda možda nesretno “nagradila” ženskin oblikon objasnit ću zašto svaka žena (a iz nekih drugih razloga i muškarac) tribaju jedan petak.

Svaka žena triba jedan petak da:

  • konačno obuće 1 od 26 komada za kojih je čekala 25 dana i platila masni shipping, jer će za tjedan dan zaboraviti da ga je ikad naručila
  • bude sređena i zanosna i ponosna jer je divan osjećaj osjećati se tako
  • se opusti s prijateljicama jer je to ka seansa kod psihijatra
  • se smije do pucanja plućnih krila
  • bude u društvu pristojne i odabrane gospode
  • DA STVARA USPOMENE I ŽIVI U TRENUTKU
  • i na samom kraju (za nas umjetnice) kad onako nestabilna dođe doma da napiše, nacrta ili nekako drugačije izrazi dio šta joj danima spi na duši. Psiha je jednostavno psiho stvar i nekad moraš biti Goran Bare ili Bukowski da bi do nje doša, da ti bude lakše.

U ritualnim svakodnevnicama ne zaboravi na zabavu. Čovik koji se ne zabavlja nije sritan čovik, koliko god on tvrdia da mu je draže pogledati dobru seriju i zaspati u devet.

I meni je (ili nije), sve u svemu mišljenja san kako čisto zbog zdravlja svima nama triba jedan dan u tjednu da zaboravimo na svakodnevnu životnu smjenu.

E pa moj ponediljak, još pet do pet. 🙂

Antonela

 

 

 

 

 

 

 

 

Čišćenje.

Ej Ponediljak,

sidin na pločicama boje kože, žvačen štapiće i promatran zviježđa. Noć je prekrasna. Nije ni vruće ni ledeno. Taman. Ostala bi ovako malo prije zore, u miru, pišući, dišući. Sama.

Neću više o čišćenju apartmana, malo ću o čišćenju života.

Zamišljan jednu veliku kantu najcrnije boje ikad ocrnjene i sebe kako u nju trpan smeće.

Prvo trpan osjećaje. One koje nikad ne znan do kraja izraziti. Trpan misli o tome šta moran, a šta ne moran, trpan jedva čekanja razmišljajući kako jedva čekan da jedva čekan ništa. Trpan telefon i punjač i špangice koje mi držu divlje pramenove, utrpan sve svađe s roditeljima pa onda i sebe utrpan jer njih dvoje ne stanu u kantu i jer nisu smeće iako mi svakodnevno predstavljaju teret.

Izvan kante negdi po slobodnoj atmosferi lebdin tako očišćena bez online statusa na wacapu.

Promatrajući sebe ka smeće u kanti shvaćan koliko san drugačija i koliko mi se ne da više samo iskakati iz kalupa. Ne da mi se živiti normalna, oću biti skroz izvan njega. Želin baciti tu ukalupljenu Antonelu u smeće i napraviti kaos jer mi alveole već duže vrimena ne lebde slobodno i jer je ovo lito najgore ikad pa mi je dalo šakon usri šiške i poručilo mi da se bacin u smeće i postanen pan papir. Lipi, čisti, reciklirani.

Ovo je dakle ponediljak za sve drugačije. Za one koji radu svašta u tri ure ujutro a nikome o tome ne pričaju. Za one koji previše shvaćaju sistem pa ga žele izbaciti iz orbite. Za one čija je šansa da nađu osobu iste različitosti 1 prema beskonačno mnogo. Za one koji mrze izlaske u četvoro i koji bi Božić proveli na Karibima a ne u toplini doma. One koji istovremeno viruju u Boga i astrologiju. Za one koje nije briga za godine, dane i životne planove. Gradnje zajedničkih stanova i užurbano stvaranje potomaka. Za one čiji roditelji misle da je tvoj najveći problem šta nemaš drugu polovicu ka cila tvoja ekipa a zapravo su toliko nesposobni za ikakvu dublju komunikaciju da ne shvaćaju kako je njihov najveći problem šta nemaju pojma koji je tvoj najveći problem, već nasumice poput mojih sipaju pizdarije o tome kako bi ih više cjenila da iman nekog frajera šta će me odvesti na večeru i biti otac moje buduće voljene dice.

Nemamo potrebu biti obzirni prema ikome ako nan to šteti. Znači nikome, strpati sve u kantu i poslati na reciklažu. Bia to otac, mater, pas ili ti sam. Sve u smeće.

Ponedljkon čak i u ovon selcu di san se rodila odvozu sadržaje kantica.

Iden spati, poili su me komarci.

Baci se u kantu. #očisti

Antonela

Sublimacija vrimena.

“Komad glazbe iz nepoznate kompozicije

“Malo savršenstva u protoku ljudskih stvari

“Život šta protječe zgrušnjava se u dragulju bez sutrašnjice i planova

“Ljudska sudbina spašena od blijedog nizanja dana..

Ej ponediljak,

je li ti vidiš ove divne rečenice?

Pročitala san jednu pametnu knjigu po preporuci pametnih ljudi. Zove se Otmjenost Ježa, a napisala je žena imena Muriel.

Lipa književnost često podsjeti čovika da nismo tu kako bi blido nizali dane i pravili se živima. Budućnost je projekt naše sadašnjosti, pa kako u knjizi lipo piše triba stvarno živiti a ne koristiti posredovane užitke. #mantra

Jučer san opet pametno čitala jer mi u moru glupih radnji fali biti inteligentna pa san zaključila da kad ne znamo šta u životu želimo mislimo o tome šta ne želimo.

Aj sastavi listu baš je fun.

Od velikog broja napisanih ovo su neke:

Ne želin

*da išta šta me ne ispunjava poput primjerice društvenog života i njuškanja na misečini remeti moj prirodni bioritam spavanja.

*govoriti jedva čekan zimu

*smrditi po staklosjaju za 60 eura po danu

*kupovati na american

*ići kontra glasa duše

Večeras padaju zvizde na najjače. Kad smisliš šta ne želiš ostane ti ono šta želiš, a baš noćas je najbolja prilika za poželiti. #Iskoristi.

Od svjetlosnih realiteta i besmislenog nizanja radnji zbog želje za izostankon preživljanja budućnosti neću moći pravodobno prisustovati kiši meteora.

A ako si ti sritnik da možeš, legni negdi u mrakaču i zaželi. Prijateljice svitla u mraku me, za razliku od hodajućih životinja nikad nisu iznevjerile.

Sa željon da nakon posla ne zaspen na plaži dok dočekan padalicu srca..

Lov ya. 💙

 

 

Obiteljski život.

Alo U.

Oprosti ponediljak, opet san zajebala. Umisto da san te pisala ludo san se zabavljala spavajući ili možda radeći, ne sićan koja je od te zanimljive radnje bila na snazi jer san stara i umorna. #26. Moran najti bogatog frajera da ubrizgavan botokse za dvi godine dok san još lipa za faćku.

Osim zanimljivih radnji izbjegavala san roditelje po kući da se ne bi sudarili jer smo uvik u zahodu ili na sudoperu u isto vrime. Valjda kad živite zajedno onda van se i radnje sinkroniziraju pa van se u isto vrime piša i pere breskve na sudoperu. Ka ono ka cure imaju menzise u isto vrime jer se puno druže i ogovaraju pa in se uskladu ciklusi.

Čitala san da Hrvati, za razliku od europskog puka najkasnije iseljavaju iz obiteljskog doma. Čitajući ovu rečenicu samo mi se nameće pitanje: “Kako možete?”

U zadnjih osan godina s roditeljima san u etapama provela sve skupa neke dvi godine. Opasno slutin da je ova etapa zadnja.

Zašto?

Jer su stari, išempijani i nemogući i upadaju mi u životni prostor isto ka i ja njima. Komentari poput nemoj taj pijat, zatvori špinu na livu bandu, ne bacaj mrvice u sudoper, nemaš pojma šta imamo u vrtlu su mi apsolutno u životu nepotrebni. Ne da mi se slušati njihova popodnevna zahrkavanja i začepljene sinuse, jutarnja buđenja puna nepotrebnih pitanja, ka i svađe oko pizdarija za koje oni nisu svjesni da su pizdarije.

Mladi ljudi tribaju raditi, imati svoj stan i živiti svoj život, jer će ih njihovi stvoritelji sjebati do temelja.

Neman više ništa za dodati.

Voli vas sve

Nelica

 

 

 

Trag u beskraju..

Ej ponediljak.

Danas je u vječnost zaplovia veliki čovik hrvatske glazbene scene, Oliver, otiša je nastavljati ostavljati tragove u beskraju.

Svaki put kad netko ode, nešto se u čoviku pomakne,  potakne, nešto šta ga podsjeti na ostavljanje tragova, prije onih beskrajnih.

Barem jedan tren da vičnost bude.

U mom malon životu imala san par takvih Trenutaka, vječnih, onih zbog kojih znan da je život puno više od života. Vječni Trenutci ne uključuju ništa materijalno, ništa šta se može kupiti, nikakve hedonističke pothvate.

Uključuju let na stinama zemlje, sriću koju suze nisu mogle isplakati, pogled u pogledu, osvajanje horizonta, snig u maju, ponovni susret, dodir neba i silvestrovsko popodne.

Zapravo, vječni Trenutci ne uključuju ništa, a znače sve.

I kako je piva Oliver

I da oću, i da smin 
ne bi moga skupit 
svu lipotu života 
niti suze ovog svita 

..jer toliko je svega i toliko malo vrimena za sve, a plovidba u vječnost jedina utjeha kako smo beskrajni. Kako odlazak nije kraj, već novo putovanje za koje nan nije potrebna ni karta ni putovnica.

Ka i nekad gledan nebo 
tražin gradove u noći. 

Sve dok ponovo ne osjetin onaj tren da vječnost bude, pa ga sačuvan za beskraj..

Ostavljajmo tragove dok smo na zemlji, svakodnevno.
sve bi da’ da si tu..

..da ti pratim trag u beskraju..

SVE.

Antonela

 

 

 

Šoldi.

Hello Tuesday.

Svit je poludia.

Ne kasnin jer mi je život pretjerano zanimljiv, već jer san po ponediljka provela čekajući u koloni do Šibenika. Razlog. Rendgen stopala.

Sama pomisao da zbog boli ne mogu trčati punin plućima baca me u očaj. A ako snimka bude zgodna ka doktor šta mi je stopalo snima, narodno veselje.

Trenutno je 1:59 24. srpnja i bolu me kukovi. I pete. Ja pišen, jer je to ono šta me spašava. Zbog pisanja bi probdila noći, imala crne podočnjake i krepavala danima. I nije me briga šta san uru vrimena sna izgubila zbog zakašnjelog ponediljka jer je to ono zbog čega san stvorena. Da tipkan.

Inače u zadnje vrime ne bdijen zbog pisanja, nego zbog šoldi.

Kaže ona pisma nije u šoldima sve, a tin tragon, palo mi je napamet kako me otac neki dan pita zašto nisan normalna ženska pa našla nekog momka vako odve da skupa održavamo moj ranč i radimo kampove, otvaramo obrte i ostale lova stvari šta radu drugi ljudi na otočju sreće.

Rekla san mu da nisan normalna jer ne želin momka koji loče ponediljkon, utorkon, sridon, četvrkon, a petkon i suboton, a liti i priko tjedna uz alkohole poteže bile crte po zahodima. Takav ne bi moga održavati ranč i ne bi bia dobar zet i dica bi mi dobila krive kromosome pa bi s njima bilo problema kad bi ih upisivala u školu.

Onda je umuka, a ja se spasila jer je završia s glupostima.

Sredina u kojoj su sva ta sranja normalna me istovremeno zatupljuje i rastužuje. Dobri su to ljudi, neshvatljivi meni, najgori sebi. I tako bi volila da mogu uteći u neku utopijsku okolinu, di se mladi bave sporton, stariji ne bazdu po gemištima, di se normalno spava, druži i komunicira. Di je lipo i čisto i normalno, di se ponediljak piše ponediljkon, a nediljon odmara.

Al ne mogu. Zbog šoldi.

Ipak, nije u šoldima sve. #Quotetoremember

Antonela