Sublimacija vrimena.

“Komad glazbe iz nepoznate kompozicije

“Malo savršenstva u protoku ljudskih stvari

“Život šta protječe zgrušnjava se u dragulju bez sutrašnjice i planova

“Ljudska sudbina spašena od blijedog nizanja dana..

Ej ponediljak,

je li ti vidiš ove divne rečenice?

Pročitala san jednu pametnu knjigu po preporuci pametnih ljudi. Zove se Otmjenost Ježa, a napisala je žena imena Muriel.

Lipa književnost često podsjeti čovika da nismo tu kako bi blido nizali dane i pravili se živima. Budućnost je projekt naše sadašnjosti, pa kako u knjizi lipo piše triba stvarno živiti a ne koristiti posredovane užitke. #mantra

Jučer san opet pametno čitala jer mi u moru glupih radnji fali biti inteligentna pa san zaključila da kad ne znamo šta u životu želimo mislimo o tome šta ne želimo.

Aj sastavi listu baš je fun.

Od velikog broja napisanih ovo su neke:

Ne želin

*da išta šta me ne ispunjava poput primjerice društvenog života i njuškanja na misečini remeti moj prirodni bioritam spavanja.

*govoriti jedva čekan zimu

*smrditi po staklosjaju za 60 eura po danu

*kupovati na american

*ići kontra glasa duše

Večeras padaju zvizde na najjače. Kad smisliš šta ne želiš ostane ti ono šta želiš, a baš noćas je najbolja prilika za poželiti. #Iskoristi.

Od svjetlosnih realiteta i besmislenog nizanja radnji zbog želje za izostankon preživljanja budućnosti neću moći pravodobno prisustovati kiši meteora.

A ako si ti sritnik da možeš, legni negdi u mrakaču i zaželi. Prijateljice svitla u mraku me, za razliku od hodajućih životinja nikad nisu iznevjerile.

Sa željon da nakon posla ne zaspen na plaži dok dočekan padalicu srca..

Lov ya. 💙

 

 

Oglasi

Obiteljski život.

Alo U.

Oprosti ponediljak, opet san zajebala. Umisto da san te pisala ludo san se zabavljala spavajući ili možda radeći, ne sićan koja je od te zanimljive radnje bila na snazi jer san stara i umorna. #26. Moran najti bogatog frajera da ubrizgavan botokse za dvi godine dok san još lipa za faćku.

Osim zanimljivih radnji izbjegavala san roditelje po kući da se ne bi sudarili jer smo uvik u zahodu ili na sudoperu u isto vrime. Valjda kad živite zajedno onda van se i radnje sinkroniziraju pa van se u isto vrime piša i pere breskve na sudoperu. Ka ono ka cure imaju menzise u isto vrime jer se puno druže i ogovaraju pa in se uskladu ciklusi.

Čitala san da Hrvati, za razliku od europskog puka najkasnije iseljavaju iz obiteljskog doma. Čitajući ovu rečenicu samo mi se nameće pitanje: “Kako možete?”

U zadnjih osan godina s roditeljima san u etapama provela sve skupa neke dvi godine. Opasno slutin da je ova etapa zadnja.

Zašto?

Jer su stari, išempijani i nemogući i upadaju mi u životni prostor isto ka i ja njima. Komentari poput nemoj taj pijat, zatvori špinu na livu bandu, ne bacaj mrvice u sudoper, nemaš pojma šta imamo u vrtlu su mi apsolutno u životu nepotrebni. Ne da mi se slušati njihova popodnevna zahrkavanja i začepljene sinuse, jutarnja buđenja puna nepotrebnih pitanja, ka i svađe oko pizdarija za koje oni nisu svjesni da su pizdarije.

Mladi ljudi tribaju raditi, imati svoj stan i živiti svoj život, jer će ih njihovi stvoritelji sjebati do temelja.

Neman više ništa za dodati.

Voli vas sve

Nelica

 

 

 

Trag u beskraju..

Ej ponediljak.

Danas je u vječnost zaplovia veliki čovik hrvatske glazbene scene, Oliver, otiša je nastavljati ostavljati tragove u beskraju.

Svaki put kad netko ode, nešto se u čoviku pomakne,  potakne, nešto šta ga podsjeti na ostavljanje tragova, prije onih beskrajnih.

Barem jedan tren da vičnost bude.

U mom malon životu imala san par takvih Trenutaka, vječnih, onih zbog kojih znan da je život puno više od života. Vječni Trenutci ne uključuju ništa materijalno, ništa šta se može kupiti, nikakve hedonističke pothvate.

Uključuju let na stinama zemlje, sriću koju suze nisu mogle isplakati, pogled u pogledu, osvajanje horizonta, snig u maju, ponovni susret, dodir neba i silvestrovsko popodne.

Zapravo, vječni Trenutci ne uključuju ništa, a znače sve.

I kako je piva Oliver

I da oću, i da smin 
ne bi moga skupit 
svu lipotu života 
niti suze ovog svita 

..jer toliko je svega i toliko malo vrimena za sve, a plovidba u vječnost jedina utjeha kako smo beskrajni. Kako odlazak nije kraj, već novo putovanje za koje nan nije potrebna ni karta ni putovnica.

Ka i nekad gledan nebo 
tražin gradove u noći. 

Sve dok ponovo ne osjetin onaj tren da vječnost bude, pa ga sačuvan za beskraj..

Ostavljajmo tragove dok smo na zemlji, svakodnevno.
sve bi da’ da si tu..

..da ti pratim trag u beskraju..

SVE.

Antonela

 

 

 

Šoldi.

Hello Tuesday.

Svit je poludia.

Ne kasnin jer mi je život pretjerano zanimljiv, već jer san po ponediljka provela čekajući u koloni do Šibenika. Razlog. Rendgen stopala.

Sama pomisao da zbog boli ne mogu trčati punin plućima baca me u očaj. A ako snimka bude zgodna ka doktor šta mi je stopalo snima, narodno veselje.

Trenutno je 1:59 24. srpnja i bolu me kukovi. I pete. Ja pišen, jer je to ono šta me spašava. Zbog pisanja bi probdila noći, imala crne podočnjake i krepavala danima. I nije me briga šta san uru vrimena sna izgubila zbog zakašnjelog ponediljka jer je to ono zbog čega san stvorena. Da tipkan.

Inače u zadnje vrime ne bdijen zbog pisanja, nego zbog šoldi.

Kaže ona pisma nije u šoldima sve, a tin tragon, palo mi je napamet kako me otac neki dan pita zašto nisan normalna ženska pa našla nekog momka vako odve da skupa održavamo moj ranč i radimo kampove, otvaramo obrte i ostale lova stvari šta radu drugi ljudi na otočju sreće.

Rekla san mu da nisan normalna jer ne želin momka koji loče ponediljkon, utorkon, sridon, četvrkon, a petkon i suboton, a liti i priko tjedna uz alkohole poteže bile crte po zahodima. Takav ne bi moga održavati ranč i ne bi bia dobar zet i dica bi mi dobila krive kromosome pa bi s njima bilo problema kad bi ih upisivala u školu.

Onda je umuka, a ja se spasila jer je završia s glupostima.

Sredina u kojoj su sva ta sranja normalna me istovremeno zatupljuje i rastužuje. Dobri su to ljudi, neshvatljivi meni, najgori sebi. I tako bi volila da mogu uteći u neku utopijsku okolinu, di se mladi bave sporton, stariji ne bazdu po gemištima, di se normalno spava, druži i komunicira. Di je lipo i čisto i normalno, di se ponediljak piše ponediljkon, a nediljon odmara.

Al ne mogu. Zbog šoldi.

Ipak, nije u šoldima sve. #Quotetoremember

Antonela

Srebro (Ag)

Alo_M!

Ovih dana je divno biti Hrvat, ovakvo veselje se nije vidilo od davnina, od oslobođenja. Bravo Zlatko, bravo momci! #proud

Jutros su mi malo zasuzile oči. Gle čuda, ko li je to pomaka moje srce od stine?

Čitala san kako će se sav prihod od šoldi sa SP-a uplatiti u poseban fond, bit će humanitarno. Bia je to divan post s emotivno koncipiranin rečenicama, od kojih se u meni nešto pomaklo. Ne znan je li u potpunosti istina jer više ne znaš ko laže, a ko maže, ali rečenica: “… pa tako imamo djecu koja nikad nisu vidjela more, a Hrvatska ima više od 1000 kilometara obale…”, mi je ukrala četiri dana života.

Ja more gledan svaki dan, moj je lijek, snaga i mir. Nekad ga ni primijetin jer je to tako kad nečeg imaš koliko oćeš.

Ipak, tamo neke dječje zaigrane oči nikad neće smočiti prstiće u moru svoje zemlje, a kamoli tuđe. Neće se valjati u pijesku, graditi kule i utvrde i strepiti oće li izdržati do sutra da ih niko ne sruši. Neko tamo dite neće viditi to čarobno plavetnilo dok ne ode na to isto more raditi ka konj od šesnaest, jer tako mora biti, jer je tada odrasla osoba.

Ubila me ta misao.

Ne može se čovik nositi sa svin tin, zbog toga nisu svi mladi sportaši, i zbog toga neće svatko od nas osjetiti kako je to kad je čitava zemlja na tebe ponosna.

Ponekad se u životu dosegne najdublja točka morskog dna ispod koje ne možeš ići. Ubije te taj život živoga, jer mora, mora da se trgneš. Ne preostaje ti tad ništa drugo nego izroniti. Ali ne možeš naglo, doživit ćeš dekompresiju i umriti.

Tribaš pomalo. Dan po dan.

Nisu ni naši nogometaši do Ag-a došli naglo. Stajalo je iza njih godine, dani i sati truda i odricanja.

Strpljivo i ponizno kaže Zlatko. Ništa naglo, ništa na silu. Inače, barotrauma, dekompresija – kraj.

Uživati u izronu, diviti se koraljima i paziti na odluke. Svakodnevne ne velike.

Sve mi to znamo u glavi, samo se um voli poigravati s nama pa nan misli i radnje idu malo krivo, a s njima i putevi kojima hodamo. Velika je istina da ti sve krivine osim tebe samoga niko neće ispraviti.

I znaš šta, ne mora ti cila država odati počast da napraviš nešto od sebe. Nešto dobro i veliko i da #budešponosan, da budeš veličanstven i bez malih ekrana i novinskih članka.

Ne možeš konstano padati. Jednostavno nije moguće. Ili barotrauma ili #budiponosan.

Budi ponosan. Odaberi da to budeš. Živi ka šta u ovin trenucima živi naša lipa mala zemlja Hrvatska.

Antonela

Plivanje.

“Trčanje je moja ljubav, ali nemoj trčati kroz život. Plivaj.”

Alo_M!

Upravo san živila joga praksu i krenula te pisati u miru, započela san te najbolje šta san mogla. Disanjen.

Jedan nesritan momak s mog otoka više ne diše. Uzela ga cesta, onako po noći. Udah, sekunda, još malo udaha, izdah i kraj. Počiva u miru, na nekon boljen svitu od ovoga, kojeg se, iako ga zovemo rajen strašno bojimo i niko ga baš ne želi tako skoro posjetiti. Radije preživljavamo u paklu života, nego se radujemo raju u smrti.

Strašne stvari potiču na razmišljanje i koliko god nemoguće zvučala rečenica Živi svaki dan kao da ti je zadnji, ako želiš moguće je.

Kad ti je teško probaj se veseliti malin stvarima. Moj mentalni sklop zadnjih 20 dan je obojan bojama industrije, ali jučer, dok san plivala u predvečerje, sitila san se životu reći HVALA.

Hvala ti jer dišen, ostala sranja ću riješiti sama.

Pa nek idu u smokve i turisti i čišćenja, i prazni apartmani i puni apartmani i ovaj zatvor i makijato s kap mlika. I tri deca mineralne bez leda i limuna, i kaj još nisi zapamtila, i prikrivanja ljubavi i glumatanja, nek ide sve lipo di god oće da ide jer ja ovog ponediljka ka i milijuni drugih nezahvalnih ljudi iman priliku da, za razliku od nekih, dišen i da san živa.

Prijatelju moj kad sve zbrojiš i oduzmeš, podiliš i pomnožiš triba živiti i momentalno izbaciti iz glave rečenicu Iman vrimena.

Jer nemaš. A ako si rođen pod živahnon zvijezdon da imaš, i ako počneš živiti sad, ostvarit ćeš toliko toga da ćeš na kraju, kad prirodno dođe na tebe red da se pretvoriš u prah, biti ponosan.

Ne trči kroz život, nije vridno, nego uživaj u miru i lakoći kretanja. Život krade, more vrati, Plivaj.

Carpe Diem.

Antonela

Kasnimo jer smo Hrvati, državljanstvo hrvatsko, narodnost Hrvatica.

Alo_M!

Nas dva kasnimo jer smo gledali nogomet. Hrvatska je u četvrtfinalu svjetskog prvenstva! Realno, ko j*** i čita Hello Monday kad je onakva utakmica u pitanju. #CRO

Sad kad su se malo smirile strasti, možemo pisati.

Danas je ponediljak. Dobri, stari ponediljak. Kod mene i ovog dobrog starog ponediljka uvik isto. Spin pa radin, spin pa opet radin, pa opet spin i opet radin. #extra

Kad se dočepan šanka u listopadu mislin da će me morati tražiti četiri dana. I to je #CRO spirit. Volimo piti, mi Hrvati.

Mi Hrvati. Tko smo mi Hrvati?

Trenutno među najveselijin narodon na svitu, iako nan je Zemlja jadna.

Mi Hrvati ujedinimo se jedanput u četiri godine, kad po svjetskin travnjacima naši momci igraju nogomet. Ujedine se tada i nezaposleni, jadni i siromašni zajedno s bogatima punih žepova. Razlika ne postoji, obe grupe postaju jedna, piju isto pivo, srce in kuca u jednakon uzbuđenon ritmu. Isto se veseli i Kolinda i onaj koji prima socijalu. I odvjetnik i vrtlar. I onaj koji je osta živiti u našoj maloj Hrvatskoj i onaj koji je iz nje uteka.

Mi Hrvati volimo svoju Zemlju i toliko smo malo puta ujedinjeni u jedno veliko Srce.

Šteta, baš šteta šta se to sve prebrzo zaboravlja, pa vi “veliki”, zbog kojih mi mali ne živimo život, nastavljate uništavati, krasti i uhljebljavati. I baš vi “veliki” koji ste tako rijetko jednaki ka mi mali, prebrzo zaboravite da bi mi Hrvati tribali biti jedan sritan narod, jer to možemo kad smo zajedno.

I baš vas “velike” može biti sram kad vidite kako se mi mali veselimo i ponosimo svojon zemljon koja nan ne daje ništa, kako je unatoč vašin “velikin” odlukama bezuvjetno volimo.

Šteta, baš šteta, šta ste vi “veliki” tako rijetko s nama jednaki, i šta ste toliko mizerno mali da ste postigli da nan ta ista Zemlja, mala, ali Velika, lipa Hrvatska ne može uzvratiti ljubav iston mjeron.

Al neka je nama nogometa i pobjeda pa nek nan bar srce raste kad već ne more BDP.

Guštajte, mi Hrvati!

Antonela