Featured

Gone Girl.

Ej Ponediljak,

jučer san opet pogledala ovaj odličan film da se podsjetin koliko je neopisivo moćno imati mozak za oružje.

Nestala. Nestati. Nestanak.

Koliko je nas ikad poželilo nestati na neko vrime? Ne da nas otmu, nego samo da mi znamo di smo?

Virujen, ima nas.

Ja često poželin nestati, ali to je zbog toga šta san umjetnik, mi tako čistimo misli od toksina kako bi mogli biti uspješniji u stvaranju.

S druge strane, često ne poželin nestati jer san ekstremno društvena.

S treće strane. Odlučila san postati Gone Girl.

Neću nikog zaklati ka junakinja filma, pritajiti ću se, osluškivati i onda jednog dana pisati o svemu onome šta san čula i vidila.

Vjerojatno u obliku novog romana jer san sad stara i ozbiljna.

Šta ti oću reći?

Znan da ćeš sad krepati od tuge moj Po, ali vratit ću se.

Svi od kojih san ikad otišla, a rekla san in da ću se vratiti svjedoci su.

Vratit ću se Po, ali sad na neko vrime moran nestati.

Aha, tražiš razloge..dobro..

Triban biti malo Gone..

da ti se vratin s najlipšin crticama svita, da me kad otvorin oči ne bombardira tisuće nepotrebnih vijesti o tome ko opet j*** mater državi do toga kako su srpski mediji pisali o jučerašnjoj rukometnoj utakmici protiv nas.

Ja živin u 2019., ne 1992.

Triban biti malo Gone..

jer koliko god se volila družiti virtualno, stoduplo volin live stream..

znaš i sam da nisan jedna od onih koji kukaju kako su svi danas zalipljeni u ekran i di ovaj svit ide..nisu svi..znan ljude koji isto vole live stream, pa bi njima tila posvetiti više vrimena.

Triban biti malo Gone..

da buden stvarno Živa, i Znatiželjna i da mi dođe da nekoga pitan di si, kako si, a ne da kažen: “Je, vidila san na Instagramu.”

Triban biti malo Gone..

da se podsjetin kako je lipo čuti glasove, ujutro se probuditi bez listanja, samo otvoriti oči i žmirkati, možda zagrliti nekog pa selfie spremiti u private.

Triban biti malo Gone..

da mi jedina aplikacija bude V&W.

I da dokažen svitu kako znan da san korak isprid vrimena, pa buden ponosna kad sve ovo krepa a ja već buden na ko zna kojoj platformi budućnosti.

I da, skoro san zaboravila

Triban biti malo Gone..

da vidin tog svog superjunaka koji će mi osvojiti ❤️ bez društvenih pomagala. U oceanu ovih potpomognutih “muškaraca” želin otkriti svog domišljatog lovca.

Završit ćemo na stazi slavnih.

p.s.

Ne možeš razvijati svoje hobije bez društvenih mreža?

Gledaj me.

Ne može ti se desiti ❤️ ako nisi sveprisutan.

Gledaj me.

Ne možeš biti najbolja verzija sebe ako to ne podiliš s drugima?

Gledaj me.

Ne možeš se smijati ka ostali jer nisi tamo di je zanimljivo?

Gledaj me.

Ne vridiš jer te ne lajkaju?

Glup si.

 

p.p.s ustvari, ne gledaj me.

Ja san Gone Girl. #superjunak

Da bar možemo osnovati neki pokret pa kolektivno nestati, mi ekipa.

XoXo

Voli vas,

Vaša GG.

 

Oglasi
Featured

Kisik.

Ej Ponediljak,

već ti duže vrime želin nešto priznati. Događaju se promjene.

Odkad mi se Saturn vraća doma, shvatila san kako san prerasla dosadašnje teme o kojima pišen. Kako san spremna za nešto veće, nešto šta nadilazi ove stvari svita o kojima se govori.

Dosadilo mi je, pisati o nećemu već viđenom, naslućenon, pod utjecajen realiteta.

Život je puno više od onoga šta vidimo, odvija se ispod onoga šta ne vidimo, a osjećamo, slutimo, a ne razumimo.

Danas donosin nešto drugačije, napisani tekst nadilazi prag uobičajenog stvaralaštva. Produkt je čiste energije koja u meni kola pa se prevodi kroz riči koje pretapan u rečenice.

Postoje ljudi koji pišu na slične načine, neman pojma o njihovu životu, ali osjećaj koji me preplavi kad me udre neka pročitana rečenica, pomiče granice mojih dosadašnjih spoznaja.

Učenje o sebi cjeloživotno je učenje, i po meni jedino školovanje u kojem ispite tribamo shvaćati vrlo ozbiljno.

Šta će ti sve diplome ako i dalje viruješ samo onome šta vidiš, realnost nema vrimena za čuda.

A da se samo jedna osoba prepozna u jednoj rečenici, već je dobro, već je jedan korak naprid ka vlastitoj promjeni, onoj koja do čuda i vodi.

xoxo

Antonela.

 

Ljudi govore da ne postoji vrijeme koje nije za smijeh. Koji slijepi lažljivci, da bi se uistinu smijao, mnogo vremena trebaš provesti u obrnutom smjeru.

Jednom ćeš se sjetiti djevojke koja se smijala, kada nije trebala da se smije. Djevojke koja se smijala jer te zavoljela nakon plamena, ona kojoj se dogodilo čudo, smijala se i onda kada na njenom licu uistinu nije bilo vrijeme za smijeh.

Sjetit ćeš se, kad se kockice psihološke slagalice počnu vraćati na svoje mjesto.

Prolazit ćeš ulicama svoga grada u kojem ćeš se osjećati kao tuđinac, boljet će, konačno ćeš razumjeti da bijeg samo nosi povratak početku kruga ili kvadrata. Više me na kvadratno podsjećaš, imaš oštre prijelaze misli.  

Razmišljat ćeš kako je nikuda nisi vodio, kako joj nikada ti nisi pokazao ono što je trebala vidjeti. I boljet će, kad spoznaš, da je ono što si ti trebao učiniti, učinila sama. Da je bila ovdje, a sad ne znaš gdje diše. Doživjet ćeš  tipičan scenarij. Već viđeno stoljećima.

Tvoj Svijet je zabluda, sad ne razumiješ, nisam ni ja. Pijuni crno-bijelih kockica nisu svjesni tog. Vjeruj mi, tvoj Svijet je zabluda. Vidim.

Znam da znam, iscjelitelj sam. Iscjeljenje drugih, kojih nisam ni bila svjesna dovelo me do iscjeljenja sebe. Moj pravi put tek počinje, Saturn se vratio kući, minule godine bile su pripreme za ispit.

**

Prije dva sata sam se vidjela, nazirem si obrise, napredujem, no svakako nisam još došla do druge četvrtine puta, druge oštre linije mog kvadrata.

Znat ću da je gotovo kad se prepoznam, kad se ugledam i vidim svoje Sunce u Vodenjaku koje me čeka iza oblaka pomaknutog sata.

Znat ću da je gotovo kad moj Mjesec u Škorpionu ne poželi usmrtiti dužnika, kad smogne snage da oprosti a svoj otrov pretoči u eliksir vječnosti.

***

Ona nikad nije željela da te boli, tako je trebalo biti.

Nisu svi ljudi dobri, ti jesi. Vidim ti to u očima koje mračiš jer misliš da te skupljanje vjeđa može zaštititi. Smeće koje nosiš u sebi razara te do konačnog pada. Otpatci moraju otpasti.

Nada se tvojoj brzoj kapitulaciji, ne zato što te mrzi, nego zato što ne želi da se mučiš poput nje. Da na tisuće dana gledaš taj svoj usrani odraz kojeg ne prepoznaješ, misleći da je to u redu, takvo je ustrojstvo svijeta, a  ono što je zapravo usrano nisi ti, nego svijet koji ti ne da kisika, znajući da umireš.

****

Nema svijet veze s kisikom, tko ti pluća nosi?

Zamrzi se do ludila, pa voli u tisućljeća.  

 

 

 

 

 

Featured

1. April

Eej Ponediljak,

danas me još niko nije zajeba, šteta, ozbiljno je dosadno.

Sićan se da je jedne godine otac meni i sestri laga da će nan dati 200 kuna, ali smo ga na kraju izmuzle, jer su očevi slabi na ćeri i općenito muškarci na žene, samo se nešto pravu.

Ozbiljni smo, a ozbiljno je dosadno.

Čini mi se moj Po da se ljudi sve rijeđe smiju, sve češće brinu, sve manje vole, sve više ukalupljuju jer se tako mora.

Nepisano pravilo.

Tako san ti jučer promatrala ljude, one u skupinama i one “usamljene”.

Usamljeni smo bili neka Kineskinja, žena u šezdesetima koja je brzo hodala, čovik s pason i ja.

Nismo se smiješili, ali nitko ne može znati je li nan se smijala duša.

S druge strane prolazilo je oko nas puno sretnih sličnih obitelji, lizale su sladolede, gurale dicu, vozile bicikle, ali znaš šta Po, nisan ih vidila da se smiju.

Dicu da, ali odrasle baš i ne.

Ka da su bili tamo jer je negdi neko reka da se nediljon vozi bicikla i liže sladoled.

Ženama je neko reka da se do 30 triba roditi.

Muškarcima da je do 35 vrime za skrasiti se.

I da se je to savršeno vrime za sastaviti familiju i lizati sladoled. Svi su tako, moran i ja.

Moraš, ako si lud, a čini mi se da je, ne zajebavan se, život izvan nepisanih pravila endemska zajednica prid izumiranje.

Eto ti moj Po, na kraju san ostala zamišljena.

Rastužile su me “sritne” obitelji, a nije mi se dalo ni na sladoled.

Od tada šetan utorkon.

Do idućeg susreta

Xoxo

Usamljena Kineskinja

 

 

Featured

Ja san sponzoruša.

Eej Ponediljak,

imala san toliko turbulencija prethodnih dana da san dobro živa.

Zbog toga kasnin, oprosti.

Znaš šta?

Moj lažni svekar me proglasia sponzorušon a ne zna me.

Bia je to Petak, 22.3.2019.,

Antonela Bokan koja svojin “ljubavima” plaća krafne za marendu, kompromisno raspravlja o troškovima, sve mobitele je isplatila sama i nikad za poklon od nijednog momka nije dobila, tipa prave cvike, ili bar neke jadne čizme iz zare je sponzoruša, koja se citiran, “nakačila”.

Ne znaš ti stari šta znači kad se žensko nakači. I ne bi volila ni da ti sin sazna jer ste najebali oboje.

U nedilju san u teretani gurala kolo po podu i zamišljala kako gnječin glavu od tog čovika kojeg ne znan i u tome uživala. Triba se rješavati bijesa šta god zamišljali u glavi, ne ubijaš ga za stvarno i lediš u škrinji, nije greda.

Moji roditelji su planetima daleko od savršenstva, ali mi se nikad nisu mišali u moje izbore i na tome in fala bez kraja.

Ima stvari koje ne znan i stvari koje znan.

Ne znan oću li ikad imati dite.

Znan šta je ljubav.

Pa..

Sine moj, ako te ikad ispustin iz svog svetišta,

bila tvoja djevojka muslimanka, šepava, siromašna, Australka, prva susjeda, s troje dice, sponzoruša od 27, poput mene, Ciganka, ali najlipša..

i sviđa ti se, takva kakva je.

Voli je. Voli je. Voli je.

Samo nemoj u rod, ne budi lud.

Ne znan puno toga u životu.

Znan šta je ljubav.

I znan kako se skonča bez ljubavi.

Trovati um vlastitoj dici u zabludi da in činite dobro, nešto je najgore šta in možete učiniti.

Sad će meni život doniti novog “svekra”, taj će biti dobar čovik, pa ćemo popiti koju čašicu i biti prike.

XoXo

Vaša sponzoruša, nakačena, šta prati ljude.

Pussa. Daj pare. Kupi iPhone. Plati Bocu. Daj punomoć za karticu. Kupi mi mačku. Useli me u vikendicu, izbacimo ih na cestu.

 

 

Featured

Put.

Ej Ponediljak,

nešto smo tmurni danas.

RetroG(r)ADNI Merkur će me smesti. Ne spavan noćima, stalno nešto razmišljan, a ništa ne ide naprid jer me Merkurko vraća nazad.

Gadno, retrogradno.

Noćas san tako računala po glavi ka onaj Toni matematičar koji i najtežu jednadžbu objasni ka da je neš’ti.

Računala san o Putu i o Nestajanju.

P ka Put.

P ka Ponekad Poželin Nestati.

Ne da se ubijen, Bože sačuvaj, nego da na neko vrime buden “Neman pojma di je.”

Poželiš li i ti, prijatelju moj, nekad da se sakriješ? Bez riči da iščezneš, kako bi se ponovo rodia, ne zbog kukavičluka i nedostatka snage, da se nosiš sa svakodnevnim problemima, već zbog hrabrosti.

Da se sakriješ..

..od sebe da se sebi vratiš

..od drugih da se tebi vrate.

Poželiš li nekad da mrak postaneš i da budeš sam na svon Putu, onda kad s njega skreneš i ne znaš kako da mu se vratiš.

Da se isključiš od dana i noći, od utorka i petka, od telefona koji su pametniji od tebe jer tobon vladaju.

Isključiti se iz života da živiš.

Izgubiti se da se pronađeš.

Ponekad poželim nestati i jedini razlog koji me sprječava je strah da ne povridin nekoga ko me voli.

Iako, da san na pravon Putu ne bi nikad izgovorila Ponekad Poželin Nestati.

Hipoteza mi nije valjana.

A ti prika, razmisli malo o ovome, pogledaj dobro predmete oko sebe, bića i pojave, a onda zatvori oči i pogledaj u sebe.

Je li želiš biti tu, tvoje vizije iznutra, odraz su vanjskog svita, je li ti super?

Je. Ostani.

Nije. Nestani.

Ne triba mi Toni za ovo.

Voli vas Vaša

Antonela.

 

Featured

Vrata ❤️

Eej Ponediljak,

je li zatvoriš vrata kad izađeš iz kuće?

Je li zatvoriš vrata kad ti odu prijatelji?

Zatvoriš.

Lipo.

Kažu da jedina vrata koja nikad ne triba zatvarati, ni pod koju cijenu su vrata ❤️. Nazivaju to bezuvjetnom ljubavlju. Poštujen, otvoreno srce jedini je put do vječne sriće.

Ali znaš šta, nekad razlapljena vrata ❤️ mogu dovesti i do nesriće.

Kako? Sad ću ti napisati.

Vrata od kuće nisu stalno otvorena jer može doći do gadnih problema. Može ući lopov pa ti ukrasti ono šta voliš. Bit ćeš tužan i bijesan jer nisi pazia na svoju imovinu i zatvoria vrata.

Može ući i muha i valjati se po tvojin mesnin delicijama i preniti ti bolest od koje ćeš biti loše i morat ćeš čekati da prođe.

Isto je sa ❤️

Ako su najvažnija vrata tvog bića stalno otvorena u njega će ući svašta. Ukrast će ti jedinu svetu imovinu koju imaš, a možda i preniti bolest duše, pa ćeš biti tužan i nećeš se neko vrime iskreno smijati i buditi sritne stanice.

Otvori vrata ❤️ svima, ne boj se, ali pazi koga ćeš od onih koji uđu pustiti ponovo unutra kad završite druženje.

Pazi kome ❤️ svoje daješ.

Pitaj se, ko je zaslužia da boravi u tvon sveton mistu, a kome jednostavno ne tribaš više otvarati, neovisno o upornosti kucanja.

Ne dopusti da ikoga više od sebe voliš, a kad to učiniš na vrata će pokucati samo oni koji će poštovati ❤️ tvoje, ka sveto misto u kojen imaju privilegiju boraviti zauvik.

Jesi zaključala? Jesan.

Di je ključ? Kod mene.

Spremit ću ga ja kod sebe.

Nećeš.

xoxo

Antonela

 

 

 

Featured

Kino.

Ej Ponediljak,

sinoć san objavila status o ljudima koji nosu svoju hranu za grickanje u kino pa san izazvala reakcije.

Kako, šta, o čemu? Izjavila san kako ako neki momak nema curi za kupiti načose u kinu, nego vadi čipičips iz džepa da je onda ni ne mora voditi.

Ispalo je da san razmažena dvadeset sedmogodišnja djevojka koja s takvime ne bi ni pod razno.

Ne bi. Ne zbog para nego zbog principa.

Jako volin kino i bilo je razdoblja kad bi skupljala studentski sitniš da si kupin kartu za CineStar sridu, ali san još malo stisla pa bi skupila i za 🍿. Išla bi jedanput misečno, al bi išla kako triba.

O tome san moj Po govorila, o full tretmanu.

Radije jednom kako triba, nego tri put pa vaditi spizu iz jakete.

Da me sad neki momak pozove u kino i ponudi me načosima s tri umaka osjećala bi se lipo jer se potrudia oko full tretmana. Bilo nan je full lipo i zbog toga moremo opet za misec, nije greda.

Ono čemu želin dati naglasak u današnjem tekstu je sadašnji trenutak i škrti ljudi koji štede godinama da bi in za kaznu najbolje godine protekle u štednji.

Ima jedan tip koji ne želi curu odvesti na vikend putovanje jer štedi za ekstra putovanje za deset godin.

Oćete vas dvoje onda biti skupa štediša? Oćete biti živi uopće?

Ima jedna cura koja će za neki komad robe uvik reći skupo mi je, a onda biti ljubomorna na njezinu robu.

Ima jedna mater koja će ditetu za rođendan kupiti sky colu da ima za duvane.

I ima jedan Lidl. Bez daljnjeg komentara.

A ima i jedna Antonela koja je na stažu za 2600 bila na dva putovanja, uključila roaming u inozemstvu jer je morala naći nešto važno, provodila večeri u sushi barovima i peglala tu jadnu karticu po šankovima. Koja je za vrime života u Grazu dala 12 eura za taksi do kluba u kojen bi se ludo zabavila a znala je da će faliti.

Nekad bi bila gladna ali san priživila. Znaš zašto san priživila?

Jer san Živila.

Niko mi nije garantira da me čekaju bolji dani i da štedin za ne znan ni ja šta.

Trenutak je ono šta Duša pamti, ne nepotrošene brojke na računu.

Guštanje u danas i trud da se stvori dobar život unatoč lošin uvjetima.

Zbog toga načosi, ne spiza iz jakete. Načose držiš i pod svitlon, a spizu iz jakete vadiš kad se ona ugase jer te sram, ka šta je sinoć bilo sram njih dvoje.

“Znaš sekoslava bili smo u kinu, baš je bilo super. Izvadia je k plus čips kad su se ugasila svitla.”

Daj pliz.

XoXo

Razmažena.

 

Featured

Noćni Po.

Eej Ponediljak,

još malo pa se opraštamo, sunce je u ribama, linost na on.

Danas san razmišljala o tome koliko žena poznaje nekog muškarca p****.?

Svaka.

Čak san i definiciju osmislila.

Muškarac p**** je čovik koji osim spolnog organa nema nikakav drugi dokaz da je muško.

Znaš li Po da muškarci p**** čine loše ženama? Da se zbog nedostatka ženske energije koju ne razvijaju radi svoje alfa pozicije žene razbole i dobiju sranja po jajnicima?

Zašto?

Jer su godinama generalke bez činova, a to uopće nije u njihovoj prirodi. Zovu ih na prvi dejt, govore in šta tribaju, kako tribaju, osmišljavaju zajednička putovanja, minjaju slike profila, peru bičve, samo šta ona njemu dite ne napravi.

Šta je to? I kako ti se da?

Svaka čast dominantim ženama (i ja san u toj grupi), ali svaka od nas potajno želi da je pravi muškarac štiti od bure i mazi ka umiljatu mačkicu, da se osjeća sigurno ispod njegova rebra jer smo takve po prirodi nježne i mazne. I da on bude pravi od akcije, i da kaže: “Zbog tebe neću kočiti na nijednon semaforu i spasit ću te od napaljenih zlikovaca.”

Eto tako.

Stoga je moja odluka ovog Ponediljka otkriti svoju žensku stranu, smiriti dominantne strasti i podati se nekon Chrisu Greyu koji će me razmaziti i držati me sa svojin bicepsima a ne sluditi mi hormone jer je nesposoban.

Živili lovci i sakupljači.

Taj bi ubia cilo životinjsko carstvo radi nje.

Muškarac p**** služi vojni rok tako da dežura u školi i zvoni kraj sata.

Živila grčka mitologija.

Taj bi popia otrov radi nje.

Muškarac p**** pije vino da se isprid žene opusti.

Ajme.

Eto ti moj Ponediljak štorija za laku noć, lipo mi spavaj i čujemo se za sedmicu dan.

Xoxo

Antialfica.

Featured

Hejt.

Ej Ponediljak,

ususret tebi večeras ti pišen stihove kojima želin pokazati jedan segment društva koji nikoga na miru ne pušta.

#onikojiuvikimaju #neštozareći

Pa ajmo..

#Yo

Yučer san uz 🍷 upoznala tipa

činia se pristojan,

uz bok uglednoj vladi

Kad odjednom ispali

“Kako mi se ovaj konobar gadi.”

 

“Zašto ti se gadi?”, pitala sam odma

Nema pojma kaže, jednostavno mu je koma

 

Baci hejt, hejt baci

Da ti nešto ne štima u glavi

To su prvi znaci

 

Jučer talent Roko pobijedi na Dori

Narod na mriži cili dan sere

Žak krenia da se bori

A čovik nema ni propusta da ga spere

 

Vulgarna Lidija Bačić, Kim Verson ukočenog stava

Dora je sranje, Dora je strava

 

Baci hejt, hejt baci

Da ti nešto ne štima u glavi

To su prvi znaci

 

A šta ti ne budeš faca

Pa smisliš nešto i izađeš među ljude

Pa nek te gade i komentiraju

I tvojin se gluparijama čude

 

A šta ti ne pokažeš neki od talenata svojih pa umisto sati komentiranja na društvenin mrižama talenton svit pokoriš?

A šta je?

A di si?

U mozgu još uvik na materinoj sisi.

Cili svit tebi je shit, a šta je? A di si?

 

Prika moj to je tvoje uobičajeno stanje

Ti si govno, ti si sranje.

 

I još da van kažen,

Neki dan, čini mi se srida

Pita susjeda malu: “Šta si tako blida”?

“Blida san jer je zima, pocrnit ću priko Lita, dosadna babo ko te šta pita?”

 

Baci hejt, hejt baci

Da ti nešto ne štima u glavi

To su prvi znaci

#Yo.

 

YoXo

Rap djevojka

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Featured

“Ljubav.”

Ej Ponediljak 💜

ušli smo u sedmicu zaljubljenih.

Istina je neke parove nije briga za sva pompozna događanja oko V., triba se poklanjati pažnja češće, ne samo 14.og, pola nas i zaboravi na Valentinovo.

Ali, pola nas i ne zaboravi.

Mediji nas čitave veljače podsjećaju na njega, održavaju se koncerti, a restorani su svi redom puni na taj dan.

Budući da praksa pokazuje drugačije reći da je Valentinovo svitu nevažno bila bi laž.

Nije Valentinovo laž, samo ljubavi mogu biti lažne.

Bilo je Valentinova u mom životu kad san pekla glinena srca s urizanin datumima na njima, a bilo je i onih kad san šetala “ljubav”, a sanjala Ljubav. Bilo je onih kad san puštala lampione, gledala vatreni plam i mislila da će i naš trajati zauvik, a bilo je i onih kad san bila sama a ❤️ mi je tuklo više od svih prethodnih.

Oko sebe često vidin “ljubavi” laži, svjedok san kušnji života, loših brakova, lažne instagramske sriće koja se nezaustavljivo množi, zamračenih tajni, i ostajanja na stanicama koje ne vode nigdi.

Zato..

nije bitno koga ljubiš, s kim spavaš, s kim se budiš, koga šetaš, ni kome kupuješ poklon za dan zaljubljenih, ni koga zoveš ljubavi, s kim se držiš za ruke, pričaš 24 ure. Jedina bitna stvar na ovon svitu je na koga pomisliš kada vidiš prazno misto pored sebe. NE S KIM TE PAMTE DRUGI, VEĆ S KIM TI PAMTIŠ SEBE. To se računa..

..i to je računica zbog koje u četvrtak neću dobiti ružu, umisto nje dobit ću ljubav i poštovanje prema sebi i prema drugome koga san šetati mogla.

Ne šetamo se.

Jedina ljubav na koju Antonela računa je Ljubav ne “ljubav”.

Nauči računati, nije Lj lipa slika na Instagramu, već ona koja iz ❤️ putuje prema glavi.

Xoxo

Antonela

Featured

Popodnevni Po.

Ej ponediljak,

znaš o čemu san razmišljala. O lipoti.

Lipoti čovika.

Znaš li da je najuspješniji recept kad ženama padne samopouzdanje da se sredi najbolje šta zna i prošeta po shopping centru. Muškarci tamo krepavaju od dosade pa će biti dobri promatrači šta će rezultirati time da se žena osjeća poželjno i odma će joj biti bolje.

Znaš li ko je jučer dobia najviše pisama u ljubavi po selu?

Oni lipši. Ma je.

Lipota nije mjerilo da će odnos uspiti, ali o njoj ovisi oće li ti neko pristupiti.

Lipota je i u očima promatrača, ali isto tako postoje i neka univerzalna mjerila lipote pa svatko od nas zna koga bi prije izabra kad bi nekoga prvi put ugleda.

Ko je meni lip ne mora biti drugoj lip.

Ako san nekome ja lipa, ne znači da ću i nekom drugon biti.

Priča se kako su priče o izgledu površne, i kako je važno ono šta je ispod svih tih slojeva lipote. Kako je važno ono šta osjećamo.

I je. Možeš biti abnormalno krasan, ako si abnormalno nenormalan brzo ćemo doći kraju. Isto tako normalnost je širok pojam, tu može doći do gadnih raskola.

Paradoks je u tome, šta se često puta baš ti osjećaji osjećaju prema onima koji su nan oku ugodni. Ma je.

Ovog Ponediljka postavljan pitanje na koje ni sama ne znan odgovor.

Je li moguće zaljubiti se u nekoga ko ti nije oku ugodan? I kako taj odnos izgleda, je li moguće doživiti fatalnu ljubav zbog onoga ispod slojeva iako je na prvu baš pravi žabac? I šta bi se dogodilo kad bi se s nekin super družila misecima, a da i on i ja imamo plašt oko sebe i ne vidi se kako izgledamo. Da li bi nan bilo jednako super kad bi otkrili da nismo jedno drugome fizički privlačni?

Ja san ti Ponediljak nekad i osjećajna pa su me jučer sva ona pisma koja kandidati nisu dobili rastužila. Uzalud sva mudra pumpanja samopouzdanja ako sam vidiš da ti ne ide, zbog tvog fizičkog izgleda ljudi s tobon ne piju rado dejt_kavu, prije neke zajedničke karakteristike nađu s onin sebi lipšin.

Težina života tih ljudi me rastužila do korijena, lipši ljudi u ljubavničkon smislu bolje prolaze, za taj zaključak mi ne triba nikakva znanstvena statistika. Ti ljudi nisu sritni, to ih boli, i ne smi tako ostati.

Kad si vidia glumce romantičnih filmova koji nisu obdareni univerzalnon lipoton i nisu gledateljskon oku ugodni?

Koga društveno umreženi više prate?

Kako se ti osjećaš kad ti nije dan pa izgledaš sažvakan ka šar pej?

Znaš li neke dvi prijateljice od koje uvik onu lipšu pozovu na dejt?

Volin pisati o istini i znan da se ljudi koji nisu pod univerzalnin mjerilima lipote nekad osjećaju bezvrijedno iako su možda vrijedniji više od nekog lipog Romea. Ako se mene pita mislin da bi umisto samosažalijevanja i usvajanja mudrih misli, koje ni ne grade zdravo samopouzdanje više trebalo posvetiti estetskin korekcijama, snažnon tijelu i zdravon duhu.

Zašto ne bi radili na sebi i učinili si život slađin?

Zašto ne bi postali lipši? Šta je u tome loše?

Jedina nesrića je ako to radiš zbog drugih, a ne zbog sebe.

Evoluirali smo, uz malo truda svatko može dobiti paket pisama. Sigurna san. Učini da ti pristupe, a onda ćemo lako za ostale nastupe.

Nema šta lova i doktori ne mogu rješiti, to ti je tako.

xoxo

Lipi Monday svima.

 

Featured

Samo Moj Ponediljak.

A di si mi Ponediljak, zadnji put mi je rođendan pa drito na tebe prije šest godina, a onda nisi još ni bia živ. Di si sad?

28.1.2019. imamo prvo zajedničko slavlje, bit će ovo lipa godina.

Danas ću ti otkriti zašto je jedna od mojih životnih misija poticati ljude da žestoko slave rođendane, do puknuća glasa.

Sažeto i koncizno.

Jebenti, rođen si na taj dan. Imaš li predožbu koliko je to fascinantno? Izaša si uvatiti zraka, okicama si gleda oko sebe, udisa si neke nove mirise i tu si osta do dana današnjega.

Voliš i postojiš.

Zato bez obzira koju godinu slaviš i koliko godina prođe, tribaš se sititi da je to stvarno  tvoj dan i da iz poštovanja prema vlastitu životu tribaš osmisliti sve da bi ti bilo lipo.

Rođendani zaslužuju slavlje, i ako mene pitaš to je jedina nova godina koju bi triba slaviti, prije koje bi se triba okrenuti iza sebe i na čiji bi dan triba snagon svog daha ispuhati sve plamene svićice koje su dosad iza tebe dogorile.

Takva san ti ja, ispuhati 27 svićica, zapaliti smeće prošlih godina i ajmo dalje. 

Sritna mi dvadeset sedma!

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Featured

Blue Mondy.

Eej Ponediljak,

poplavia si danas. Neka tuga, depresija, nemiri. Ako mene pitaš #plavepizdarije. Bila san ja tužna i u srpnju kad su pičile sunčeve zrake, a nisan mogla neki tamo plavi ponedijak okriviti za takva st(r)anja.

Paradoksalno danas je i dan Zagrljaja, eto likarije za blue.

Znaš šta?

Šta?

Razmišljala san o fenomenu utjecaja glazbe na ljude koju slušaju dok se zabavljaju i zaključila.

Nije dobro.

S menon čovik stvarno može svudi, ako mi se stvar svidi nije važno iz kojeg je žanra došla, u glazbi neman jasnih granica. Ono šta me potaknulo na razmišljanje o utjecajima glazbe na mlade ljude zove se preuzimanje stila života iz pisama koje se danas puštaju u 86% klubova.

Primjerice:

U, voli da kokain radi je,
u, tijelo polije kamparijem
oko vrata zlatan Cartier

Ili:

Plešem s tobom a
preko tvoga ramena ga gledam
anđeo ili vrag
ko sam više i ne znam ..

.. nisu više samo stihovi. Ljudi tako stvarno žive, svit ide u paka, bez pretjerivanja.

Slušala san lani predavanje o utjecaju glazbe i načinima kako ona utječe na razmišljanje, poimanje života i emocije. Glazba oplemenjuje, ali i razara.

Grezo rečeno.

Ženskama su u glavi ležanje u parama i polivanje camparijen. Želja da ima zgodnog momka a onda još veća želja da ga zajebe s naoko zgodnijen. Odlazak u zahod, misli da šmrče kokain, a nema pojma šta šmrče pa se osjeća moćno. Do 30 se poseksa s njih 30 i onda jadna osjeća prazninu.

Muškima prestiž, natjecanje u parama, kolima ili ženama, nije ni važno samo da su u bilo čemu od te tri stavke bolji od onog do sebe, svog “brata”. Odlazak u zahod, isti scenarij samo šta oni možda bolje znaju šta sipaju u nosnice. Od svega toga oni se ni ne osjećaju prazno jer su toliko sjebani da ne razumu ništa šta ima veze s emocijama. Vrlo mogući ishod tada je da potpuno prolupaju.

Ne mogu opisati kako mi je drago šta je najzločestiji stih mog vrimena bia tvrd je orah najtvrđi.

Nameće se dakako zaključak kako, ako čovik ima dovoljno mozga neće pasti pod utjecaje neke glupe pisme, ali nesvjesni utjecaji su gadni i znaju nas odvesti tamo di nismo ni mislili da bi mogli završiti.

Najinteligentnije je zabavljati se na glazbu bez riči, u glavi imaš svoje riči i svoj svit i ne dopuštaš niti jednoj drugoj riči da ti remeti slobodu kretanja. Ili si prazan ka teča šta je isto pametno.

Ne triba ni s tin pretjerati, postaneš sebičan.

Fala Bogu šta nisan na pragu puberteta, mislin da ne bi pronašla sebe do 50-te.

Ajde blue depresija, čitamo se.

xoxo.

 

 

Featured

Patnje mlade bičvarice.

Ej Ponediljak,

u četvrtak je bia osmi dan mog prekomjernog linčarenja. U četvrtak san službeno kapitulirala s radosnin mislima “Oh kako je lipo ležati cili dan i pogledati 4 filma u 6 uri u razmaku od, ne bez razmaka.” Isti taj četvrtak san bila  misaono zločesta pa san poželila da su sve moje kompanjonke besposlene i slobodne ka i ja, s vrićon šoldi koju in je ostavila bogata baba pa da odemo na neki vikend tipa Mamurluk 4 ili osvajamo planinske vrhove.

U petak san se sitila da moran u utorak na “savjetodavni razgovor” na biro pa me steglo, opet nisan imala di izaći jer na ovoj fakin otočini moreš jedino kontemplirati o životu posli kremiranja, a ne plesati do četiri i četrdeset pet.

U subotu san napravila kolač, šta me pretjerano uznemirilo jer san umislila da san stara, i da će party subote biti sve rijeđe pa san tako jadna i tužna mastila taj kolač i opet gledala filmove dok mi se zjenice nisu počele odvajati od bjeloočnica.

U nedilju san promislila da bi možda bilo vrime da odaberen nekog viteza i naučin kuvati paštu-fažo ili se pokušan zaljubiti ili dodvoriti nekon bogaton strancu kojemu liti nosin skupe viskije da mogu biti mlada i kad ostarin, ali ni takve me misli nisu pretjerano zadovoljile.

Dragi Ponediljak, ludin li? Dragi Ponediljak ima li još ovakvih “mladih” djevojaka s istin problemima da si međusobno pomognemo, utvrdimo kult?

Kako je, ka šta san već rekla otočina idealna za kontempliranje, zaključila san šta mi je neophodno u životu: vozačka dozvola, komad automobila, dvi party prikice, neko ko će me pomaziti utorkon i četvrtkon, teretana u kojoj ne prokišnjava i posa na po tjednih dana da mogu platiti stan i režije iz kojeg neću odseliti u srpnju. Hvala Misec, Zvizde, Bože, Izvori.

Eto, lipo san sad na novu godinu po julijanskon kalendaru bacila želje u svemir pa će mi biti široka polja kad krenen u realizaciju snova. Kažu da se pleme Bokan okupljalo ispod Bokanovog Brijesta u Crnoj Gori pa su se podilili na pravoslavce i katolike, ko zna možda mi u ispunjavanju želja julijanski donese više sriće, triba isprobati sve opcije.

Svima ostalima želin ugodan ostatak jutra, tek je podne..

xoxo

 

 

 

 

Featured

Lina zi.

Ej Ponediljak 💜

nećeš virovati, zaboravila san da si danas. Nemoj zamiriti, jer zaboravljan svašta, koristin 2 ipo posto mozga za svakodnevne aktivnosti pa nije ni čudo šta je ovako kako je.

Čekala san osan godina jednu linu zimu i sad san je dobila.

Ne moran nigdi, ne triban ništa. Ako san u srednjoj školi bila lina tribaš me sad viditi. Volila bi se povezati sa svim linijama linih ljudi na svitu da razmjenjujemo iskustva o tome kako nan se ništa ne da i kako nan vrime prebrzo prolazi.

Znaš kad imaš puno posla onda maštaš o tome kako ćeš raditi svašta kad konačno budeš slobodan. A onda svašta i napraviš, ali te linost poput kakve ovisnosti zove da joj se vratiš.

Po prvi put u životu san zaboravila da iman sastanak, tri dana odgađan da pokupin paket s pošte i ne mogu se probuditi prije 11 manje 10. Ne mogu. Hiberniran. Ipak u ciloj toj linosti i tišini pronašla san filozofski pravac mog djelovanja.

U tišini i odsustvu rada čoviku se odjednom iskristaliziraju ideje i vizije koje teško da bi napamet pale okupiranom mozgu. Spoznaš šta ti fali, šta ne fali, šta bi tia, šta bi ia, di bi iša, koga oćeš, koga nećeš.

Bože u ovoj blaženoj tišini spoznala san kako bi trenutno samo počivala u nekin udobnim kušinima i imala lipe bičve na nogama koje bi zamotala između nečijih drugih bičava i pričala o ljubavi i slično ka u Shakespearovin romanima bez da se na kraju ubijemo. Svjesna san kako je moja romantika kratkoga vijeka, pa u nedostatku lipih bičava iz mene ispadaju soneti koji će se opjevavati kad umren. #produktivnost

Oslobođenje ćelija od pritiska vodi oslobođenju onoga šta živi unutra, a nemamo pojma da to nešto uopće postoji u nama.

“Rad oslobađa” tako postaje jedino sarkazam Auschwitza, ono šta uistinu oslobađa je mir, tišina i zimski san.

Moji lini sritnici, nek nam je dobar Ponediljak.

Xoxo

Antonela

 

 

 

 

 

Featured

2💙19.

Ej Ponediljak, zadnji danu 2018.

Gotovo mi je nevjerojatno da je danas stvarno zadnji dan 2018. Klišejski rečeno ka da je bilo jučer, sidila san u stanu na splitskoj adresi i pisala uobičajeno pismo novoj godini koje pročitan za godinu dana na Silvestrovo da vidin di san, šta san.

Za ono šta san, stavin check, a za ono šta nisan, vidin isplati li se dalje ulagati energiju i je li to uopće nešto za šta se vridi truditi. Dobra stvarčica za upoznati sebe.

Ovog Posljednjeg Ponediljka neću davati nikakve savjete jer su svi rekli sve..

Reći ću samo da je 2018. bia lipi broj za viditi, da se živilo i slavilo, išlo u bitku, borilo s demonima, radilo, isplatilo i pobijedilo.

Najviše od svega se osjećalo ka da sutra svanuti neće, od brisanja granica do osluškivanja otkucaja jer triba biti srčano, triba biti s Dušon. Veličanstveno.

Svim mojin vjernin čitateljima želin vanserijsku 2019., i puno sritnih, žuto obojanih Ponediljaka.

Citirat ću Malog Princa snažnon ponovo klišej rečenicom: “samo se 💛 dobro vidi, bitno je očima nevidljivo.”

Sritan stari Ponediljak, i nova 2019.! Lipo danas piti, plesati, i sutra j* svima sve i krepivati po kući.

Grli vas, vaša xoxo

Antonela. 💜

 

 

Featured

Bo_žić.

Eej Ponediljak,

kad pročitan naslov teksta s naglašenon stankon čini mi ka da čitan naslov neke borilačke vještine, šta nije daleko od istine.

Domaćice se ovih dana bore sa svačin. Čišćenjen kuće za popa, kupovanjen darova, mlaćenjen jaji i oštrog brašna, muževima koji nisu od koristi i strahon od prigaranja slakoga.

Muževi sa strepnjon da ih će ih glava kuće opet poslati po vanilin cukar.

Usamljeni s tugon.

Sritni s količinon ljubavi koju namjeravaju podiliti sa svima.

Dica sa strahon od bezveze poklona koji nije iz njihove mašte.

Ja se ne borin s ničin, nisan domaćica, ni muž, ni usamljena ni pretjerano sritna. Nisan ni dite iako bi tila biti. Za mene je ovo najmirnije razdoblje u godini, njegujen pravi božićni duh. Duh normalnosti.

U ovoj badnjoj božićnoj prispodobi svim svojin čitateljima, a i onima koji to nisu želin izuzetne božićne dane.

Kuća se ne triba sjajiti za popa, ionako na kraju primi plaću šta ti je blagoslovia kuću.

Neki od kolača more i izgoriti, život nije samo lipa krema.

Dide mraz može i izdati darovima, te neželjene uvik možeš nekome drugome podvaliti. Ima rođendana.

I ono najvažnije, prijatelju.

Ne zaboravi na Boga u kojen god obliku da ga vidiš, ka bebu u jaslicama ili ka žutu kuglu u Duši.

Ne zaboravi na Boga, na izvor, na ljubav prema sebi i prema drugima, onima koje možeš nazvati ljudima, biti duša od čovika drugin dušama.

Ne zaboravi.

Ho ho ho.

Sritan Božić.

Antonela.

 

Featured

Vanserijski događaj.

Ej srida,

ovu sedmicu si zaminila Ponediljak, jer san bila u Životu. Putovala san sviton, ila, pila, živila, osjećala.. Nisan se ševila (iako su mi rekli da in se čini da mi fali k), ali san se zato oduševila, višestruko.

Na putovanju san ponovo osvijestila 4 bitne stvari:

Život je da se živi.

Spiza je moja najveća ljubav.

Putovanja me oslobađaju.

Prijateljstvo sve čini lipšin.

Osvijestila san i nešto šta često puta naivno potiskujen u sebi, na ovon svitu žive “ljudi” koji nisu zaslužili da žive. Iskreno, nisan nikad mislila da ću izgovoriti ovu rečenicu jer je moje srce veličine Sunca.

Ponovit ću, dobro je upamtite. Na ovon svitu žive “ljudi” koji nisu zaslužili da žive.

Zašto? Pročitajte u nastavku.

Dok smo se vozili hladnin austrijskin cestama, jedan “gospodin” koji je sidia isprid mene u autobusu prignječia mi je kolina potezon spuštanja autobusnog sjedala prema meni. Na moj uljudni komentar kako ga molin da baren centimetar digne sic, kako bi mi stale noge, žestoko je počea graktati kako je to NJEGOVO sjedalo i da nema nikakve šanse da ga podigne.

Ja san zatim pozvala vodičku kako bi ga ona upozorila na nekulturno ponašanje, no ni to nije urodilo rezultaton. Žena je pa je ne jebe dva posto.

Jedna šimija od čovika koji je sidia isprid gospodina koji me napa je odjednom, bez ikakvog povoda, ali očito pozvan da komentira reka, citiran: “Men’se čini da vama fali kurca.”

Prijateljica: “Ovakvi komentari su apsolutno nepotrebni.”

Šimija: “Mala ideš mi na kurac.”

Inače stvarno ne volin pisati šporke riči, ali san ih danas odlučila prikazati i napisati bez onog piip, jer su tako i izgovorene, bile su namijenjene nama i mi smo ih slušale. Ono šta ću opisati u nastavku srića nikad prije nisan doživila, stvarno se dogodilo, stvarno je ružno i stvarno je nevjerojatno. Zove se verbalno zlostavljanje, a umalo i fizičko.

Nakon šta su me kolina ukočila, pomakla san se par puti po “mon” sjedalu i pritisla ono “njegovo” isprid mene, jer naravno nisan imala di. Negdi oko tri manje dvadeset “gospodin” se okrenia i reka:

“Ostavi mi sjedalo, ne diraj mi sjedalo, oćeš da ti opalin šamarčinu, šta me gledaš?”

Ja: “Opali, gledat ću te cilu noć ako triba.”

Onda se diga i reka: “Oćeš da ti stvarno opalin šamarčinu?”

Ja: “Ajde budi pravo muško, udri ženu.”

Onda se moja borbena prijateljica digla priko mene i rekla mu da je dosta i da sidne doli, na šta je krenula paljba: “Vas dvije ste bolesne, opasne ste po okolinu, vas treba istrijebiti! Odakle ste pobjegle, iz Vrapča, babe nedojebane.”

Kad ga je ona opalila po zatiljku i rekla mu da sidne doli, uvatia joj je ruku i očerupa zeru kože, na šta se njegova žena oglasila i rekla: “Sjedni dolje, ja ću opaliti toj glupačetini šamarčinu.”

Kad se vratia nazad i sia, reka mi je sljedeće: “Sigurno ti mater žali šta te nije abortirala.” Na šta san ja rekla: “I tebe tvoja.”, šta je počelo sličiti na svađu na razini dice u peton razredu koji ponavljaju “I ti si isto glup”, pa san se i ja osjećala glupo.

Kad se taj ćelavac, inače branitelj koji organizira marševe za Vukovar i isti onaj koji je prije ulaza u Auschwitz izjavia: “Hoćemo li imati praktičan rad?”, umiria, javia se drugi bolesnik koji je prije posjeta najveće grobnice svita reka: “Nismo kupili plin.”

Nepozvana šimija koji je očito seksualni manijak počela nas je vriđati sljedećin izjavama: “A šta će lezbe, triba ih napribijati, tribaju one staviti noge nekome na ramena, ja ću vas besplatno obraditi, neću ništa ni naplatiti.”

“Takvi primitivni komentari stvarno nisu potrebni.”

“Nije to primitivno, to je činjenica.”

“Da, šta bi jednoj ženi koja se zauzima za sebe i reagira umisto da pokorno muči, falilo nego jedan dobar kurac.”, zaključile smo u nastavku.

Najjače od svega je šta su njihove žene mirno sidile kraj njih ka da s nama pričaju o znamenitostima koje ćemo sutra posjetiti, i koje su to slušale ka da je naprirodnije na svitu, koje s njima imaju i dicu, možda i žensku.

Najjače od svega je šta od svih ostalih “muškaraca” u autobusu niko nije sta u našu obranu. Pravili su se da spavaju.

Najjače od svega je da hrvatski branitelj vara svoju ženu jer smo  ga uvatile u dopisivanju priko fejsa dok mu je “mala” spavala kako ju je nazvala ljubavnica.

Sve se ovo dogodilo zbog jednog sjedala, lipi moji, zbog sjedala.

Na ovon svitu žive “ljudi” koji nisu zaslužili da žive. Ta dva idiota imaju priko 50 godina, nečiji su očevi, didovi i muževi. A da san imala pištolj ubila bi ih u sekundi i ne bi požalila, čuti od nekoga ko mi može biti otac, a srića nije, da triban dignuti nekome noge na ramena nije nimalo ugodno, već traumatično do te mjere da više nikad neću nikome dignuti noge na ramena, iako mi je ta poza do prije nekoliko dana bila skroz simpatična.

Izuzev vanserijskog događaja, ostatak putovanja je bia super, ali baš super.

U nadi da nikad nećete nabasati na govna koja šporkaju ovaj svit, želin van ugodne dane do našeg dobrog Ponediljka.

I putujte, putujte, putujte. Putovanja su bogatstvo za cvitanje Duše.

XoXo.

Opasna za okolinu.

 

 

 

 

 

Featured

Zeleni čaj.

Ej Ponediljak, utorak..

srida i svi lipi dani koji dolazite. Doša je i taj dan kad se mogu probuditi ujutro i ne raditi Ništa. Znaš odkad nisan radila ništa duže od 6 dan?, od ožujka 2017. Umorila san se ka sob, a sad ću odmarati ka medo u brlogu. #zaslužujen

Samo ću pisati, pisati, pisati, jedina ljubav od koje se nikad neću umoriti.

Kad čovik skine sav taj piz s kostiju, osjeća se ponosno i lagano, dušica mu piva odu radosti i sve je nekako kako triba biti, bezbrižno, u miru. Znan da neću moći dugo ovako #radoholizam, al neka sve ide prirodnin tokon, doći ću di triban kad se duša odmori.

U vrimenu kad smo okruženi nevrimenon.

U vrimenu kad smo skloni često govoriti ajme za bilo šta.

Trenutke istinske sriće triba polediti i staviti u duboko, ka ribicu.

Najslađa je srića posli malo muke, i znaš šta..

ako imaš tu sriću da te u životu dopadne period kad neko vrime imaš slobodu ne raditi ništa, putuj do svih 💚koje si tia obići, slavi trenutak, krepivaj cili dan, ma i dva. Zagrli, voli, provodi, ostani do jutra, i do novog sutra. Ma ostani do prekosutra, ne moraš nigdi, slobodan si.

I pleši. Pleši, pleši.

A ako nemaš tu sriću, stvori je.

Lipo je, najlipše na svitu, popiti zeleni čaj i potrčati nekome, sebi, prirodi, društvu, brudetu od morskog pasa.

A sad iden di me nitko osim mene na šalje i cilon energijon svog sritnog 💛šaljen sve protone svemira i ostale pozitivne čestice svoje apsolutne slobode da mađijaju sve ove dane do drugog Ponediljka i nove doze kemije.

Xoxo

#happylibrica

 

 

Featured

Volila Bi.

Ej Ponediljak,

volila bi.

Volila bi točan broj ljudi koji su danas stavili prvu užganu adventsku sviću na story_insta.

Volila bi da ti odma kažen: “idući Ponediljak ću ti pisati kad položin knjižničarski ispit pri državnon vrhu.” Ne možeš zamisliti di će me sve biti nakon dva miseca ovakvog “života”. Kako li će samo izgledati taj Ponediljak? #comingsoon.

Volila bi da ti odma kažen da je Silvestrovo u Ponediljak i da jedva čekan obući lipu veštu i biti kraljica.

Volila bi da sad krenemo na ozbiljne teme.

Volila bi da

  • Svatko ima pravo na rad i slobodu rada… i da
  • Svaki zaposleni ima pravo na zaradu kojom može osigurati sebi i obitelji slobodan i dostojan život.. kako je lipo napisano, odnosno zajamčeno u našen Ustavu.

Ali nema i ja te zajamčene laži moran pantiti da bi dobila potvrdu koja mi neće osigurati posa.

Volila bi da su svi ljudi sritni u decembru to remembru i da svako dite vidi te puste advente izbliza, a ne s televizije, koje se možda čak i srami jer mu mater nema šoldi da kupi LIQUID CRYSTAL DISPLAY. Živi u nekon zabačenon kutu svita, di stari ljudi šetaju oko ograde, di nije radosno ni božićno, di ga živciraju stare jaslice od prije 16 godin, di nije ni kul ni zabavno i neće viditi ni Zagreba ni Beča.

Volila bi da svi imamo adventske vijence po stolovima i da svi imamo prave, kompletne family, ali nemamo. U suprotnon bi možda i ja zalipila adventsku sviću na story_insta.

Volila bi da osobe koje tako snažno žele pronaći ljubav, stvarno pronađu. Da ne budu tužne oko Božića i na Stipanju i dan posli, volila bi in to više nego šta bi sebi volila da jedno jutro uskrsne neki tip koji će biti moj tip i ja njegov tip pa da se tipujemo ka u kladari. Ja san hladna kad zima u Moskvi, mogu živiti s mačkon, pisati svoje izmišljotine godinama, bit ću okay. Neki nisu Moskva, poskrivećki plaču na Božić, a mene rastužuje kad ljudi plaču pa bi in iz najdubljeg kutka svog ❤ volila da budu Ljubav.

Znaš šta bi sebi volila? Da me neko udomi pa da pečemo kolače i da sve miriše po pečenju, da je vruće za krepati i da vanka dimi bura.

Ali neće, stara san za udomljavanje.

Iman neki dobar, stari običaj da svojin božićnin stvaralaštvon više naginjen Grinchu nego Didu Mrazu i sobovima, pa sarkastično komentiran sva ova šarena događanja koja vidin oko sebe. Nemoj zamiriti, to je samo zato jer iman manu iskrenosti. Brat-bratu, biti pretjerano sritan u decembru, pa pasti u tugu u siječnju i pričati o nekon plavon Ponediljku nije uravnoteženo, ni zdravo ni normalno.

Zato je kako kaže Ed okay not to be okay i u prosincu, decembru to remembru, kad sve šljašti i smrdi po kobasicama i kuvanomu vinu. Kad se svi volimo i čestitamo, pa se ne sitimo jedni drugih do idućeg Božića. Kad se pravimo da smo okay, jer nije u redu ne biti okay, šta je tebi Božić je.

Ne brini Po, VOLILA BI ćemo pritvoriti u VOLIN. Nismo sami, mi Medvjedići dobra Srca.

xox.

Grinch-ica.

 

 

 

 

Featured

Spiza.

Ej Ponediljak 🤗

malo kasnin jer neman Wi-Fi, zamisli kako san nazadna.

Puno te volin, zbog tebe san morala potegnuti do kafea, umisto da odmaran cili dan. To se zove ljubav, kad prekidaš godišnji poradi nekog. #zaljubljenaupisanje

Danas ću o spizi.

U svon kratkon životu upoznala san tri, četiri čovika koji toliko guštaju u spizi da su to doslovno jedine osobe s kojima bi dilila svaki svoj obrok. One jedine u sebi osjećaju tu esenciju istinske ljubavi prema hrani i svakome ko ima istu ljubav ka i ja, preporučila bi da pronađu ta tri ipo, četiri čovika.

Jučer san s jednon takvon osobon ila neku buču od avkoada s tankin kolutićima kapule, božanstvenu juhu, i juneće obraze. Duša mi je pivala operete od sriće. Uobičajeni nastavak posli spize je punoga droba kukati kako se ne možemo dignuti.

Znaš šta je još super, pripreme za spizu.

Daj hladno predjelo, daj paštete, riblje, mesne, daj carpaccio, daj svega.

Daj toplo predjelo. Daj rižoto, na bilo, na crveno, daj njoke, daj toplo-hladne salate, daj svega.

Šta bi ia, šta ćemo isti?

Daj glavno jelo.

Mesa mesa, daj mesa, daj ribe pečene, daj bakalara, daj žigerice, daj teploga kruva, daj kapule, daj svega.

A tek inovativni deserti.

Daj suffle, bonba kuglu iz koje se cidu bilo-crne čokolade, daj M&Ms utopljene u topli puding, daj svega.

I onda na kraju..smišljanje kombinacija koje oni koji nemaju pojma ne bi poili ni pod teškon gladi..

Jesi prova..?

Paštetu s majonezon, tople bubice s maslacen i bilon Lino ladon, palačinke na katove s 6 različitih mazalica, čokoladne napolitanke u biloj vrućoj čokoladi…jesi prova?

Nemate li nekog velikog posla Ponediljkon, em ste sritni ljudi, em zovite nekog da skupa kuvate i proždirete, em ste M&Ms.

Em smo čokoladni, em smo u boji.

I neka cili svit bude šaren i savršen.

Xoxo

Spizzica.

 

Featured

Sky Spy.

Ej Ponediljak,

tila bi s tobon podiliti jednu priču, uz primarnu želju da ne uništavamo svjetove, gledamo u svoj vrta i naseljavamo gradove sritnin ljudima.

***

Špijunka s neba
Jutro je. Nitko mi ne govori kad ću ustati, odmaram koliko mi se odmara, tako treba da bude. Upravljam gradom sretnih ljudi. Ovdje vlada apsolutna sloboda koja nije nalik anarhiji jer smo inteligentni, ne uništavamo svjetove.

Špijunka sam s neba, tko god hoće može doći živjeti u moj grad, ono što trebate učiniti je na ulazu utipkati lozinku za sreću. Pronaći ćete je u stvarnom svijetu, kad prestanete živjeti onako kako ste čuli da živjeti treba.

U mom gradu postoji ustav, a njegov najvažniji članak zabranjuje razdvajanje onih koji se vole, ali zbog nekih nerazjašnjivih, nikako slučajnih okolnosti nemaju tu sreću. Zajedničko spavanje onih koji se mrze kažnjava se progonom. Ljubav prije svega.
Imam moć da se lansiram na Mjesec u vrijeme uštapa. Odlazim gore kako bih sakupila snagu i nebeske informacije u uspješnom življenju slobode mog grada i njegovih stanovnika.

Održavati sreću nije lagan posao.

Misliš da je kod nas život ekskluziva? Nikako, mikrokozmički elementi dovoljni su za život na ulicama snova, osluškivanje vjetrova sreće koji nas miluju po mekanim obrazima. U mom gradu na licima su vidljive samo bore smijalice.

Građani grada slobode žive onako kako su maštali da bi živjeti htjeli. Njihova apsolutna sloboda uključuje i zadržavanje vlastitog života za sebe, tako da nemam pojma kako žive svi oni koji mi nisu najbolji prijatelji i koji mi čili pikanterije ne žele otkriti sami.

Pitaš se što mene čini sretnom? Otkrit ću ti tajnu, nastavi čitati.

Lansiranje na Mjesec svakako je jedna od najzabavnijih stvari ikad. Status Špijunke s neba najviši je položaj koji sam željela dosegnuti. Nije bilo lagano, kako bih se posula zvjezdanom prašinom i počivala na Mjesecu namučila sam više od sobova onog djeda što nosi darove za Božić. Znam, ne izgledam ti kao osoba od mikrokozmičkih sastavnica sreće, ali vjeruj mi, sve što sam ikad željela je:

*14 pari pidžama u kapsuli koja čuva odjeću, slaže je i pegla

*podno grijanje

*životni prostor s mnogo ostakljenih površina, puno svijetla danju i vreće mraka noću, da mi ga bacaju pod prozore kako bi noć trajala duže. Treba mi beskonačno mnogo mraka, da mogu ubijati riječima, prolijevati nevidljivu krv po tipkovnici i papiru, urezati se u sjećanja, da pisanje može živjeti

*bicikl sa zauvijek napumpanim gumama

*privatnu knjižnicu prepunu tekstova koji mi lože dušu, s digitalnim ekranima na touch i infrastrukturom koja se ne može destabilizirati

*mini knjižaru opremljenu pisaljkama različitih boja i namjena, mirisnim papirima i neuobičajenim bilježnicama

*zidove oblijepljene crnim post it papirićima ispisane bijelim grandioznim rečenicama

*krevet širokih dimenzija, najmekšu posteljinu i puno puno jastuka …  I

*svijet obojan Prijateljima.

U mom gradu vrijednosti se mjere osjećajima, a ne položajima. Oprosti krivo sam se izrazila, u mom gradu ne mjeri se apsolutno ništa, slobodna sreća ne može se izmjeriti. Ups, skoro sam zaboravila. Sve što sam ikad željela je i..

..mogućnost da nas ne razdvoje. Da osoba s moje strane duše, koju upoznam, zavolim, koja me upozna, zavoli, doista ostane i da ja ostanem. Da ne moramo nikuda odlaziti, ničije tuđe usne silom pokušavati zavoljeti, da budemo tu, blizu, izmiješani između mekanih jastuka, sretni kad šutimo, pričamo, spavamo, putujemo, jedemo.
Da nas konačno ostave na miru, da nas ne boli.

Pitala sam se kako ću opisati sreću kad je uspijem dosegnuti. Danas, kad imam sve što sam ikad željela imam samo jedan post it za zalijepiti.

Neopisivo.

***

i Pon i Uto i Sri…

Nek nam je Neopisivo (.

xoxo

Antonela

Featured

1111.

Ej ponediljak,

1111., – super moćan datum. Moje ovogodišnje numerološko ludilo upravo je dosegnulo vrhunac. Danas je dan dobrih vibracija pa ako oćeš nešto dobroga privući u svoj život šalji mantre univerzumu. Sidi ispod misečine, laji.

Ako misliš da je to sve jedan slonovski shit, tvoja stvar.

Danas je i Dan hrvatskih knjižnica. Tek san danas osvijestila koliko san sritna šta slavimo svoj poziv na ovako moćan datum. 1111. #librarianpower

Znaš li ti ponediljak da je ‘čitanje univerzalno pravo i utječe na naše živote s mnogo aspekata, kulturnih, znanstvenih, društvenih, ekonomskih i demokratskih. Budi kreativnost i maštu.’

A znaš li ti ponediljak da su ‘knjige, tiskane ili e-, duhovna pokretačka snaga čovječanstva. One su bogatstvo koje nam osigurava da s povjerenjem gledamo u budućnost.’

A znaš još šta.. Knjižnice su vitalna snaga u obrazovanju, kulturi, obaviješćivanju i bitan su čimbenik u gajenju mira i duhovnog blagostanja.’

I još nešto, ništa, ne bi stala do petka.

Drage moje Knjižnice, sritan van vaš dan. I knjižničarima isto, jer se borimo za struku i poštujemo etički kodeks. #nabrijavanjezastručni

Joke na bandu..

u svitu u kojen se informacije kreću skijaškim brzinama, knjižnice su štapovi putokaza da ne izletite sa staze.

U barama nepreglednih podataka upitne vjerodostojnosti, potrazi za znanjem kojeg je zbog toliko podataka teško probrati i odabrati, informacijski stručnjaci tribali bi biti najtraženiji suradnici drugin ljudima.

U vrimenu kad se informacije ne čitaju nego skeniraju, održavanje čitalačkog žara čovječanstva naziva se umjetnost.

Knjižničarska struka ne umire, vrime u kojen živimo i koje je isprid nas idealna je prilika da pokažemo šta stvarno jesmo: čuvari znanja s rukama punima ključeva koje ćemo rado podiliti s drugima, umjetnici prenošenja rečenica koje liče dušu, prijatelji svih prijatelja, vizionari, stručnjaci za neopipljivo s glavama u računalnin oblacima klasificiranog znanja.

Pa nek je blažen dan kad san stisla virtualnu tipku koja me odvela u knjižničarski svit i omogućila da ja buden ta koja će pomagati onima gladnima izvanrednih informacija, da s povjerenjen gledaju u budućnost, da se pokrenu.

Ko zna, možda je baš bia ponediljak.

Osjetiti poziv, ozdraviti dušu. 

Mantra za 1111.

Vaša

librica.

 

Featured

Čl. 4.11.

Eej Ponediljak,

iman nekog važnog insajderskog knjižničarskog posla pa san opet potegla do metropole. #librarianstuffs, šta znači da ću te sutra čak raditi, zamisli.

Ne da mi se, taman san cila uživljena u srednja škola đir, faćkan po fejsu, gledan filmove i spin do 11 ipo, dođen materi na teču.  Svi me u kući mrzu jer ne radin ništa #siesta 24/7.

Sitila san se, radin nešto, trošin vodu i struju, a ne dan za režije. #badchild

Znaš šta još radu ovi pametni šta u roku završu fax, a nisu učlanjeni u mladež HDZ-a?

A evo vako. Pomalo.

Nađu ekipu deset godin mlađu od sebe jer velike prijateljice imaju dite ili su zaposlene.

Nađu frajera deset godin mlađeg jer je to u trendu.

Idu čokolino.

Nekad budu pametni pa gledaju nediljon u dvi.

Piju utorkon jer je srida studentska, a to više nisu.

Imaju pun telefon brandovskih aplikacija pa gledaju robu koju nemaju s čin kupiti.

Provedu uru vrimena razmišljajući o okusu proteina koje će naručiti iz Slovenije.

Sidu u dvoru i gledaju u vrta a nemaju pojma šta ima u njemu.

Lovu hobotnice. #tojekul

Počnu slušati Jalu i brata jer su “mlade” i lude.

I da trošu struju i vodu, a ne daju za režije.

Srića da san iz Dalmacije pa me neće spaliti zbog ovog pomalo, možda zbog struje, ili Jale i brata.

Dosta za večeras. Iden leći moran se dignuti na bus pa na tramvaj pa na bus pa tramvaj. Isuse. Blaženi Split sve moreš pješke.

Ajde. Love Ya. 🤗😍

Mlada i luda.

 

Featured

Komunikacija.

Eeej Ponediljak, 

evala ti. Bila san u ka metropoli i slično, radila sve šta ne rade cure od 26 ipo i tako. Klasika. 

Zbog tih radnji, koje inače ne rade ozbiljni ljudi, pišen ti tek sada. Imala san posla ne raditi ništa i uživati u svašta. #dayoff

Ovih dana dosta razmišljan o (anti)komunikaciji između ljudi koja me opet iznova zna rastužiti.

Zašto? 

Čitaj dalje. 

U stoljeću u kojen živimo nije moguće izmiriti brzinu kojon se informacije šire. Pričamo o svemu i svačemu, dilimo jedni s drugima 89% života na mriži, a ne znamo pričati o onome o čemu je važno. 

Tipa o onome o čemu mislimo prije nego šta zaspemo i probudimo se pa budemo roboti. 

Postoji taj neki čudni sindrom za koji san mislila da se događa samo kad si jako mlad, nesiguran i svašta nešto. Ali san se zajebala. Događa se i velikima. 

Tako jedne noći upoznaš nekog pa on upozna tebe, pa se malo gledate, pa se malo volite, pa ste malo sirove strasti. I onda se ne čujete do neke tamo noći kad se ponovo vidite, pa malo volite pa ste sirove strasti. I onda opet mučite pa se volite ne znan, tamo za neku feštu. U međuvremenu ste možda čak i zaljubljeni jedno u drugo, ali radije spavate sami dok život ne stvori priliku. 

Ili se više uopće ne čujete, šta je najgori scenarij pogotovo ako ste se međusobno spajali pa razdvajali. 

Koja su to (ispričavan se) sranja? 

Neće se javi on, neće se javi ona (jer je iako se kune u emancipiranost uvjerena da se muško mora javiti prvi).

Ja ne vidin tu E od emancipiranosti. Bila san takva unazad dvi, tri godine pa bi pivala neću se javiti prva, nema šanseee. 

Radila san to jer san/me:

*se kitila diplomon stare škole kako muško nije muško ako muči

*bila ponosna

*bila nesigurna u sebe 

*bilo prpa da me ne bi slučajno zajebalo pa mi to ego kojeg san zaklala ne bi moga podniti 

Danas mi je to normalna stvar, ako me slučajno pretekne super, zna čovik komunicirati, a ako ne, eto me, bit će mi drago pokazati mu da smo normalni ljudi. 

Otkako san postala normalna život mi je cviće i u njemu ne postoje zablude jer:

*ne živin više u 19 st.

*ne dopuštan da mi nijedan odnos s ljudima ostane na ne znan

*san slobodna od želja niti iman niti triban

*shvaćan jednostavnu stvar. Sami sebi kompliciramo život iz iracionalnih strahova od čega (od toga da se nekome slučajno ne sviđamo, #smišno)

U konačnici mogu zaključiti kako ima puno odraslih, ali još uvik malih ljudi koji bi radije živili u neznanju nego u slobodi i znanju. Žena koje bi radije tri ure pilale svaku od prijateljica o tome šta on misli, nego ga to pitale, i muškaraca čiji je najveći strah da ne budu odbijeni pa radije šalju poruke vikendon u dvi kad postanu hrabri. 

Svit je prepun bolesne dice. 

Triba nešto napraviti po ton pitanju. 

Šta?

Komunicirati. Biti pametan čovik. #normalnastvar

Nadan se da ste niste puno robotizirali danas i da ćete naći vrimena da ovog tjedna uživate u ništa i radite svašta. 

xOXo

Komunikacija. 

 

 

Featured

Robot sa ❤️

Ej Ponediljak,

kako san ti se lipo nababila ovoga babljeg Lita, sritna san ka mali 🐕.

Sad smo u jesenskoj shemi ka program nove TV.

Ovog tjedna razmišljala san o robotizaciji ljudi i pitala se je li moguće biti sritni mali robot koji se svaki dan budi u uru u koju mu se teško probuditi, naporno radi, nema vrimena za sebe i svoje i tako svaki dan do vikenda?

Je li moguće živiti mehanički, patiti od informacijske preopterećenosti i biti zadovoljan? Stvarno voliti tako nešto? Ili se ključ skriva u dobroj organizaciji?

Meni se nekad čini da ljudi lažu kad kažu da ne bi volili onako, spavati dokad in se spava, pa se lipo probuditi, uživati i kad se osjećaju spremnima raditi ono šta in se radi. Zamišljan kako bi lipo bilo kad bi bila dio te neke korporacije budućnosti u kojoj smo svi ravnopravni i svi dolazimo onda kad se osjećamo spremnima za rad, kakvi bi samo uspješni projekti iz nas nastajali ne može se ni zamisliti, koja bi to količina snage bila i koje bi se promjene iz tako nečeg rađale.

Znan, nemoguće je tako, triba zarađivati za život, raditi, raditi, raditi, pa onda malo odmarati jer smo tako naučili.

A šta ako je ipak moguće drugačije?

Ako je moguće biti sritan, bogat i uspješan iako krećeš u biznis onda kad se tebi kreće a ne kad ti netko ko je iznad tebe određuje da radiš? Šta ako je ipak moguće biti gospodar svog vlastitog vrimena?

Možda je bolje da ne punin glavu sebi i drugima ovakvin utopijskin vizijama?

Ili nije?

Normalno da nije.

Iman 26, nisan ozbiljno zaposlena, neman pojma kad ću biti i to me nekako uopće ne brine, totalni san antijunak i nisan relevantan uzor čovječanstvu, iman tamo neko❤️ i ne bi tila skončati ka robot.

Šta je u tome loše?

Svašta.

Ma ništa,

imamo ❤️, koje triba poskakivati i bumbati, mozak koji je pun ideja za početne mikroplanove koji će sagraditi makrosriću, imamo moć stvoriti mogućnosti da nan bude lipo. Zato odbijan biti rutinska radnja, biti robot sa ❤️.

Eto ga,

Ja volin ponediljak, jer san gospodar svog vrimena i ništa mi ne nedostaje. Kad bi bar i svi ostali mogli govoriti ovako, di bi nan bia kraj – makroplanovi – mikrosrića. #sritnadržava #happycountry

xoxo

Antonela

Featured

Prika Pennywise.

Di si ponediljak,

danas ću te iskoristiti (jer san žensko i jer iskorištavan sve šta je muškog roda) da pokažen narodu o čemu ja to svašta pišen u novoj školici pisanja koju trenutno pohađan. Ovotjedni zadatak mi je bia napisati intervju s bilo kojon osobon ili likon po mon izboru. Mogla san ga pitati šta god san tila i dati odgovore kakve god san zamislila. Najbolje od svega je šta san dobila pametnu i zanimljivu priču i šta je baš baš želin podiliti sa svojin čitateljima.

Intervjuirala san Kingovog klauna Pennywisea, poznatijega iz filma Ono iliti IT, a priču možete pročitati u nastavku.

 

***

Prljava voda boje izmeta zapljuskivala mi je potkoljenice, toliko je smrdjelo da nisam željela disati, značilo bi to i prestanak života pa bih povremeno duboko uzdahnula u smeđu duksericu i pokušavala osjetiti nešto nalik mirisu netom oprane odjeće. Dočekao me u desnom kutu široke žute cijevi koja je bila taman visoka da ne zapinjem glavom o željezni sluzavi strop.

Bok Pennywise, drago mi je vidjeti te usranog. Kakav je osjećaj upoznati hrabrost?

Hrabrost? Ti? Sjećam se kada si prije dvadeset sedam godina bila najplašljivija od svih plašljivih glupih djevojčica. Sad kad si prešla tridesete misliš da znaš što hrabrost uopće znači? Doći u moj kanalizacijski dom svakako je bilo hrabro, to ti priznajem, ali Lenny, misliš li stvarno da je dolazak ovdje i postavljanje dosadnih pitanja meni, velikom Meni hrabar čin?

Pennywise, ne postavljaš ti pitanja ovdje nego ja. Bojiš me se, samo što to ne želiš priznati i to je sasvim okej. Mnogi ne žele priznati da se boje jer se bojati ne smije i jer svi trebamo biti snažni kao mitološki junaci što je po meni obično sranje. No dobro, ako već ne želiš o hrabrosti, možeš li mi odgovoriti što te u tvom jadnom životu najviše veseli?

Ohoho, što me najviše veseli? Najviše me veseli što sam moćan i što je imati moć nad djecom najzabavnija stvar na svijetu, oblikovati te male ljude i natjerati ih da se boje iznimno me raduje, hrani. Čim zamislim kako će ti slatki mali ljudi narasti, a zbog mene ostati jednako maleni i plašljivi tjera me da se otrovno smijem naglas. Imati moć Lenny, moć nad malim, a poslije „velikim“ ljudima, ono je što veseli svakog mudrog čovjeka.

Zašto toliko voliš moć Pennywise?

Moć ubija strah. Kad sam bio dijete bojao sam se mnogočega, od najobičnije grmljavine, hladnog sjevernog vjetra, do svog oca. Dugo sam razmišljao i shvatio kako je jedino rješenje postati Ono, Ono najstrašnije što svatko od nas može zamisliti. Htio sam ih vidjeti kako se tisuću puta boje više nego što sam se ja bojao i na taj način osjetiti koliko sam moćan. Odlučio sam više nikad ne osjetiti strah tako što sam strah postao, i ne jedan, nego koji god mi zatreba. Dat ću ti jedan savjet Lenny, ti me se više ne bojiš pa od tebe nemam nikakve koristi: ispred drugih ljudi možeš biti što god poželiš, namjesti se kako ti odgovara, znaš, po potrebi.

Ne zanimaju me tvoji zločesti savjeti. Imaš moć i živiš u kanalizaciji, ne razumijem, jesi li ikad poželio živjeti drugačije?

Uvijek može drugačije, no neki ljudi jednostavno vole zlo. Na kraju krajeva tu dolje ćeš plutati, svi plutamo tu dolje.

U pravu si Pennywise, svi ćemo tu dolje plutati, a prije toga trebalo bi i plivati, živjeti, ne slažeš li se s tim?

Slažem, trebalo bi živjeti, ali znaš što ću ti reći, možda se nekome i ne da, nije pronašao svrhu, ništa ga ne veseli, što ja znam. Mene veseli kad me se maleni boje jer sam ja onda velik, to je najjednostavnije objašnjenje.

Znaš, Pennywise, velik se može biti i bez da si velik nad nekim ili nečim, budi velik sam sebi. Jesi li ikad o tome razmišljao?

Jesam, uvijek može drugačije, znam to, ali ja volim biti Ono.

Nemoj lagati Pennywise, ne možeš se voljeti takav, ružan, s prljavim zubima i odvratnim prstima, nitko te ne voli, niti ti ikoga voliš. Biti Ono ne može te ispuniti, jesi li možda ikad čuo za Ljubav?

Lenny ja jedem ljude, ljubav nije u domeni mojih interesa. Zapravo ne mogu vjerovati da uopće razgovaram s tobom, da ja, Ono, strašno stvorenje, megamiks svih strahova svijeta razgovaram s drugom osobom, s Lenny, djevojčicom koja se oduvijek bojala same sebe. Zamisli samo, druga djeca se boje smrti, paukova, zmija, proganjanja, slonova, a malena Lenny se bojala sebe, koliko jadan i plašljiv moraš biti za takvo nešto.

Vidim, sviđa ti se razgovarati sa mnom? Također, za tvoju informaciju, sebe se više ne bojim, pobijedila sam.

Jesi li sigurna da jesi? Ah da ovdje ne postavljam pitanja Ja, već hrabra Lenny. Nemam pojma sviđa li mi se ili ne.

U redu je Pennywise, nema ništa loše u tome da ti se sviđa razgovarati s nekim. I ti si nekad bio dijete koje je trebalo izrasti u velikog čovjeka, samo nisi imao sreće. Da te pitam, pretvarao si se u mnoge vrste strahove za vrijeme svojih pohoda, koji od njih ti je bio najdraži?

Svi su mi strahovi jednako dražesni, ali onaj najposebniji je strah od gubljenja dragih ljudi. Ja nemam ljude koji su mi dragi i ja nisam nikome drag! Ne smiju ih imati ni drugi Lenny, ne smiju. Trebaju biti sami, i treba da ih boli, onako kako je i mene boljelo.

Pennywise, ne mogu te više slušati, tebi stvarno nema spasa i u tvom slučaju ne može drugačije. Imam još samo jedno pitanje, jesi li ikad poželio pojesti pizzu umjesto čovjeka?

Jesam, mnogo puta. Jesti sam najtužnija je stvar na svijetu, ljude samo progutam, ne treba mi mnogo vremena.

Hoćeš li da nam odem po pizzu? Podijelit ćemo je.

Pojeo sam ti brata, a ti bi sa mnom pojela pizzu, mislim da je vrijeme da ja tebi postavim jedno pitanje, zašto si tako dobra prema meni?

Nitko od nas nije kriv Pennywise, nitko. Ni ti, ni Lenny, ni Jack, ni Caroline, nitko od nas nije kriv za Ono u nama. Zato ćemo podijeliti pizzu, Lenny i Penny, malo živjeti, ionako ćemo jednog dana svi tu dolje plutati.

 

Nitko od nas nije kriv za Ono u nama, triba to negdi zapantiti. #mantrazaPonediljak

Voli vas sve

Vaša Lenny.

 

 

 

 

 

 

 

 

Featured

8.10.2018.

Ej ponediljak,

lipi li je današnji datum, kad vidin ove okrugle i elegantne brojeve osjetin nevjerojatno uzbuđenje. #ludazanumerima

Prošli tjedan moja priča je objavljena na blacksheep.rs portalu u čijen opisu piše da je to Mesto na kojem vladaju talentovani mladi autori iz Srbije i regiona. Proširila san se na region, na misto di se čuvaju nevjerojatni tekstovi. Fali li slučajno nekome osjećanja osjećaja nek čita te tekstove cili dan i oživi sve pokopano u sebi.

Ponediljak moj, tebi bi tila nešto osvijestiti,

danas te svi volu jer si praznik, a rič praznik simoblički označava prazan dan. Nemoj biti prazan, potrudi se da te ispune i da budeš pun dobroga, pun ljubavi prema bilo čemu.

Na prazne dane ljudi se obično nečime pune, najčešće je to alkohol i spiza jer triba slaviti dane kad ne radimo ono šta nan se inače ne radi, ali eto moramo jer neki ne znaju drugačije.

Danas je i Dan Neovisnosti, pa sritno svima koji slave, ja ne slavin jer smo i dalje ovisni, nerazvijeni, maleni i slabi. Imamo divnu državu koja je lipa da je teško da lipša može biti, ali imamo i male ljude koji s njon upravljaju i o kojima smo mi ovisni. Ne znan kako bi mogla voliti nekoga ko mi ne dopušta da svakodnevno živin neovisne dane i koliko luda moran biti da to slavin.

Danas je dan kad san shvatila da je stvarno 8.10.2018. i da do kraja godine ima još manje od tri miseca. Razmišljan o tome kako je vrime da prestanen loviti vrime i samo utonen u dane koji dolaze. Da ga nikad nisan ni pokušala loviti ne bi spoznala kolika je srića o vrimenu uopće ne misliti.

Shvatila san i kako je nakon sve gužve, gungule, zarade za život čovik najsritiniji kad je Praznik. I ako je sritan kad je prazan tek onda može reći da se njegov život zove Srića.

Volin novce, gotovinske i bezgotovinske transakcije, lipe uređaje, uređene životne prostore i dobru spizu. Znan biti baš vesela zbog toga, onda, kad mi se zbog vlastita truda dogode mogućnosti življenja lagodnog života. U životu mi ništa nije palo s neba, osim kad san našla 200 kun na cesti a imala san još 70 u žepu da priživin do kraja tjedna. #Božji dar.

Ipak, moj ponediljak, ja san ti najsritnija kad san praznik i kad radin stvari koje ne triban platiti. Kad san neovisna o bilo čemu. Kad se probudin kad mi se budi, popijen zeleni čaj, poiden dvi suhe smokve, legnen na rivu i gledan u more. Kad grlin jer su zagrljaji čudesni i kad upoznan nekog koga prepoznajen jer se već odnekud poznajemo.

Neovisnost je sveta mogućnosti da živiš život bez sputavanja, dišeš svoju svetu slobodu i lipo ti je. Kad nan već država nije uspila u datoj mogućnosti, zašto ne bi mi, odlučili ubiti vlastite vražje ovisnosti o bilo čemu?

Kažu da svatko mora o nečemu, pa kad već moramo možda da postanemo ovisni o neovisnosti i pomalo postanemo ispunjeni Praznik.

#ispunjeni praznik, uziman ovo ka svoju životnu svrhu.

xOxO

Antonela.

 

 

 

Featured

Ovo su stvari koje će svaka žena napraviti..

Ej ponediljak,

tila bi s tobon podiliti mišljenje o članku koji započinje sa sljedećon rečenicon:

SPONTANI seks zasigurno je jedna od boljih stvari koju možete iskusiti, ali znati unaprijed da ćete imati vruću noć, također ima svoje prednosti.

U spornon članku index uvjerava čitatelje kako znaju koje stvari gotovo svaka žena radi prije seksa s novin partnerom. Šta, kad se seksaš sa starin onda se možeš valjati dlakava, u mudantama koje pokrivaju bubrige, neurednih noktiju, a dok te ne skine na sebi imaš trenerčinu iz doba Juge, trizna si i dosadna?

Može biti da je to razlog zbog kojeg ljudi bižu u tuđe postelje. #whoknows

Osim uobičajene stvari koje gotovo svaka žena radi ka šta je depiliranje, jer smo dlakave i te dlake nas izluđuju i ono triba mi laser, ostalih šest točaka me iznenadilo.

LAKIRANJE NOKTIJU.

  • Prije prvog seksa s novim muškarcem, žene se stvarno vole prikazati u savršenom izdanju, a to uključuje i lakiranje noktiju na nogama.

Osim ovog novog muškarca stvarno mi nije jasno kakve to žene inače imaju papke na nogama.

LAGANA PANIKA.

  • Čak i ako su prije nekoliko dana imale spolni odnos, žene će paničariti prije seksa s novim partnerom kao da su zaboravile kako se to radi.

Ovo neću komentirati. Ali ajme moran. Kako je moguće zaboraviti kako se TO radi?

SEKSI DONJE RUBLJE.

  • Većina zapravo nosi ugodne i pamučne gaćice, pa se često dogodi da u zadnji čas peru posebno donje rublje koje će pokazati prvu noć.

Pa u zadnji čas peru posebno donje rublje.  Kako, na ruke? I pamuk može biti dobar, ako znaš biti dobra.

BIRANJE ODJEĆE.

  • …a posebno paze da nema mnogo dugmadi i da se lako skida.

Na ovo san krepala. Šta da mu ne bi jadnome bilo naporno skidati pa odustane od nje jer se ionako jedva nakania doći po TO, a ona došla isprid njega puna dugmadi. Kome se da?

PORUKE FRENDICAMA.

  • ..i žene se vole pohvaliti frendicama što se sprema.

Pohvaliti. S čin? Kako je nalakirala nokte i konačno sredila kandže, nakon šta je u zadnji čas oprala posebno rublje u kadi, na ruke. Ili da je našla super robu bez puno dugmadi da ga puno jadnoga ne umori.

ČAŠA VINA ILI DVIJE.

  • ..nije čudno da većina žena koristi ovaj način za smiriti živce.

Ne znan, ja popijen bocu i ne sićan se, tako da se u ovo ne bi tila mišati.

Čini mi se da su neke čudne žene sudjelovale u istraživanju na temelju kojeg je nasta tekst. Ili se ja samo tako tješin misleći kako na svitu postoji stvarno više kul žena koje su lipe gole, bez da se spremaju na seks s novin muškarcen. Zanima me kad bi na po godine iščezli svi muškarci ovog svita na šta bi žene sličile. Bili bile dlakave, neuredne, u ružnin gaćicama i pile samo vodu? Volila bi to istražiti. Fenomen PRIJE i POSLI.

Zašto toliko ljudi i dalje radi dobre stvari sebi samo radi nekog i samo u posebnin prilikama? Rastužuje me to, koliko se zapravo ne volimo.

Šta se mene tiče najbolje je kad nađeš novog muškarca koji ti onda postane stari pa ste jedno i drugo lipi, zabavni i uredni i onda se seksate dok se ne prestanete voliti. Pa onda nađeš drugog novo-starog muškarca i opet bude lipo. Na kraju možda s nekin od njih i doživiš starost pa si pomažete u nevolji.

Prihvatljiva varijanta uključuje seks s nekin koga bar malo upoznaješ ili ga možda i od prije poznaješ pa se seksate jer van se eto seksa i jer je to lipo i zdravo i jer niste nabasali na nekog koga bi mogli voliti.

Sve ostale varijante u meni bude neke bojazni od spolnih bolesti, misli o trpanju bez smisla i površne odnose koji u meni izazivaju gađenje.

Upravo san danas, ovog lipog ponediljka došla do odgovora na jedno od vlastitih životnih pitanja, na koje san dugo tražila odgovor, koja srića. #ekspresivnaterapijapisanjen

Antonela zašto si tako neozbiljna s momcima?

Zato jer su to sve skupa za mene ozbiljne stvari. Jako.

Eto.

Sve san napisala.

Vodite ljubav a ne rat, i čuvajte bužu ka dušu. Svi su oni isti..

Antonela

 

 

 

 

Featured

Male Bičve.

Eej ponediljak (: boldala san smajlić, asti sriće.

danas je bia prvi dan jeseni i svi se kupali i slikali. Bila bi i ja, ali neman s čin. Da san sad osmi razred, umrla bi od srama i histerizirala u sobi da mi kupu novi mobitel, onda bi lupala  vratima, a otac bi reka: “Vidi ve lude male.” Baš je kul biti star i ravnodušan.

Inače?

Evo, dobro je. U zraku ćutin miris mistične jeseni, uvertire u mračnu zimu i grijanja ispod deke. Cila san ti uzbuđena.

Šta još ima?

Prijavila san se na večernju online školu kreativnog pisanja koja moj mili ponediljče, počinje od tebe sutra. Iman čak i osobnog  mentora koji će me voditi kroz najdraže mi momente dana pa jedva čekan istresti duševni razum na tipkovnicu. Luda san za svojon umjetnošću, luđa od najluđe.

Šta još ima?

Maloprije san se probudila i tila ići u šetnju kad ono jedanaest manje kvarat, taman ura za napisati ponediljak. Tako zamantana razmišljala san o čemu da pišen, šta mi je obilježilo tjedan..čistin se od toksina, otvorila san sezonu trčanja, dovršila znanstveni projekt lita i jednon dječaku obukla bičve.

Da, jednon san dječaku obukla bičve, po prvi puta u životu.

Kako je za mene druženje s dicon znanstvena fantastika, dogodilo se eto da iman 26 godin i osan miseci i nikad u životu nisan niti jednon ditetu obukla bičve. Tako mi je uza sve ostale događaje ovog tjedna, bičva moment bia baš najdraži, jedno slatko i neponovljivo iskustvo koje ću pantiti.

Upala san u neku mini-lovu pa san proteklog tjedna žvakala i bogate zalogaje, pila neka skuplja pića i odlučila istresti sumu za bespotrebna uljepšavanja jer je lipo voliti sebe, ali ništa od toga mi nije trajno ostavilo osjećaj zaigrane životne radosti, ništa, koliko ta mala siva bičva.

Razumiš li ti moj ponediljak sad koliko su male stvari u životu važne? Približilo mi se jedno dite, pogledalo me onin za umriti slatkin očima i dopustilo da mu obujen bičvu. #Lipota.

Drage moje sekoslave kad još malo ostarite i počnete stvarati potomstvo, zovite mi da van dici oblačin bičve i naravno pričan priče. Tin malin čudnin stvorenjima ću se i dalje obraćati s poštovanjen, ali ova bičva je prvi korak da mi osim od 19-78 prijatelji postanu i oni ispod 4-te godine života i to je nešto šta me izuzetno veseli.

Eto ti ponediljak, #malimomenti čine velike ljude, do iduće šetimane.

Au Revoir.

Bičvarica.

 

 

 

 

 

Featured

DETOKS.

Alo_M!

Popodnevna prispodoba.

Često puta san pročitala kako nas online portali maltretiraju posliblagdanskin detoksikacijama i pripremama za lito nakon teške i masne zime.

Triba li nekome detoks posli lita, a da se ne zove Antonela Bokan, na mala šta piše o ponediljku?

UBILO ME.

LITO.

U meni je iskrcan bager toksina i iman predispozicije za razvoj svakojakih boleština, a kad se sitin u kakvoj san kondiciji bila kad san se vratila na isolu morte, dođe mi da plačen jako, no ne mogu, hladna san ka neki Njemac na špriceru.

Od ovog ponediljka odlučila san se na promjenu i čišćenje od svega. Od slabog spanja, loše spize, utješnih čašica, glupih misli. Danas san uključila restart i sad se to vrti po meni ka kopačica po zemlji koja nije rahla, ali će to postati.

I ne, ovo nije ona: “od ovog ponediljka počinjen..”.

Ovo je ona: “od ovog ponediljka počinjen činiti sebi dobro i s tin dobrin ne završavan.”

Veseli me šta ću idući ponediljak moći pisati kako mi je bilo prvi tjedan povratka sebi.  Onakva kakva triban biti, onakva kakva san bila dok me nije ubilo lito.

Ali znaš šta, nije lito krivo šta san otrovna, kriva san ja.

Ponekad u životu shvatiš da nisi jak koliko misliš da jesi, da ti je snaga volje na slaboj bateriji i da jednostavno ne moreš sve, jer ni ne tribaš. Iza toga shvatiš da nije poraz ako kažeš da nešto ne možeš, poraz je ako to nastaviš raditi svakodnevno poražavajući sebe.

Iza svega toga shvatiš da je danas 17. rujna i da je gotovo, da si priživia i da imaš priliku raditi ono šta oćeš, kad oćeš i kako oćeš. Da se razumimo da ja ne volin kafiće ne bi ja ni konobarila, radi se o borbi s neravnotežon u životu, godinama nakon diplome, poslovnoj ponudi i potražnji, izgubljenin dvadesetima i misečnin preživljavanjima, o toliko traženoj samostalnosti i slobodi koju ne možeš dobiti jer si možda samo Hrvat ili imaš sjebanu obitelj koja nikad nije čula za rič PODRŠKA.

Često bi me ovoga lita ljudi znali zvati šefice, jer in se valjda činin glavna među glavnijima. Shvatila san tada koliko ljudi ne poznaju ljude, koliko su slipi a da to ni nisu.

Ne želin biti šefica nikakvog štekata, organizacije i firme, ničeg osim svog života, ravnateljica vlastitog unutarnjeg mira. A onda ako triba i do predsjednice.

Čovik se triba vratiti sebi, šta god on bia, ja onoj zaigranoj trkačici na duge staze, ti nečemu šta si ti, neman pojma, surfer.

Izgubiš se, naučiš, pa pronađeš. To ti je život.

Šefovi svojih života..Hello van Monday.

Iden plavati, po ure u moru van je ka tri dana na vodi.

Antonela

 

Featured

4. dana bez Instagrama.

Ej Ponediljak!

Zadnja četiri dana živin bez mobitela. Iz dubine duše priznajen kako se odavna nisan ovako psihički odmorila. Iskustvo je nevjerojatno pa ga jedva čekan, večeras, uoči novog Ponediljka podiliti s tobon.

Dan 1. Mobitel se zalipia na cestu. U p**** materinu, psujen usri Šibenika. Gledan u ekran, gasi se, trza ka krepana riba. Razbia se. #sranje. Jedan je već na popravku, ovi je riknia, jadna san, istovremeno i sritna jer znan da je to obična naprava bez emocija, i da će mi dobro doći detoksikacija od aplikacija. Deset puti tokon dana 1. zaletin se gledati na mrtvog njega, stalno zaboravljajući kako neko vrime neman ništa u šta ću turniti karticu. Ovisnost, tresen se, nije lako.

Dan 2. Budin se alarmon materinog mobitela na tipke koji ne znan ugasiti jer je “preglup” za moj dosad naučeni način “pametnog” . Tipkan tri put na broj šest da bi napisala, slovo O. Puca me nostalgija na stare dane, i gotovo ne virujen da san na taj način ispisala toliko poruka. Nakon doručka zanima me šta ima na Instagramu i Fejsu, ali mi se ne da paliti komp da vidin. Oden na kupanje, čitan, razumin svaku rečenicu. Uvečer izađen vanka, fali mi za opaliti story, ali brzo na to zaboravin. Družin se s ljudima cilu noć bez mogućnosti da iti jedanput pogledan na mobitelu šta ima. NEPONOVLJIVO. Zaspen bez po ure skrolanja po ekranu i pregledavanja svih storija po navici. Čudno je, svitlo u sobi je drugačije i osjećan se bolje, a ne znan točno opisati zašto.

Dan 3. Budin se, neman nikakvu tehnološku napravicu da je uzmen u ruke odma nakon šta otvorin oči, niti mi ona pada napamet. Ne zanima me ni šta se događa na mriži, uopće me ne intresira di je, ko je, šta je. Shvaćan kako zapravo te stvari radin iz čiste navike bez posebne unutarnje zainteresiranosti. Umisto da je sporije, sve je nekako brže, nigdi NE KASNIN, jer me niko ne ometa i jer neman mogućnost da sama sebe smeten. U razgovoru san potpuno fokusirana na sugovornika i tek sad uviđan koliko mi mobitel oduzima pažnje i koliko san ja bez njega bolja ljudima.  Jedva čekan doći doma s posla jer moran nešto, šta bi uobičajeno do tad šest puti ispisala zapravo ispričati. Robijanje ton gadnon navikon čini mi se daleka prošlost.

Dan 4. Ne osjećan da ga neman. #Relax. Nikome ne triban odgovarati, niko me ne čeka, niko se ne ljuti šta nisan odma odgovorila jer me na mriži niti nema. Uviđan koliko su telefoni kradljvci slobode i razmišljan kako ću kad nabavin idući imati internet bankarstvo i neke zabavne aplikacije bez nepotrebnog tipkanja. Kako mi ne triba ni viber ni whatsapp i kako je sve to zamorno. Društvene mreže mi se čine glupe i daleke, i shvaćan kako će za dvadeset godina  sve ovo šta nan je sad zabavno prerasti u dosadu. Samo se nadan da će ove sadašnje zaminiti neki pametniji trendovi. Pišen Ponediljak u anđeoskon miru bez ikakvih prekida. Iman dobar tekst jer san 160% njemu posvećena i jer to tako triba biti. Garntiran da sve šta tokon dana napravin stvarno valja.

Zaključno shvatin kako na ovaj način možeš naučiti vridi li  toliko vrimena provoditi online ili ne, ko mi stvarno fali pa nađen put do njega i bez mobitela, a kome se sitin javiti kad mi je dosadno. Život bez mobitela pomogne ti odrediti prioritete, shvatiš šta zapravo najviše voliš raditi jer to upravo i radiš kad imaš slobodnog vrimena, ne tandrčiš po ekranu.

Život bez mobitela je sladak i bila bi veoma sritna kad bi njegov popravak zakasnia. Želin šta kasnije postati dostupna jer je to u današnjen svitu normalno i toga san svjesna. Ali ko je ikad reka da ja ovon sadašnjen vrimenu pripadan. #Futurizam.

Svima vama, želin dražestan ponediljak i brdo unutarnje snage da kad van jedan dan crkne mobitel ne padne napamet odma istog trena osposobiti drugi. Grandiozna snaga volje hvalevridna nije u probijanju granica, već u napuštanju štetnih navika koje zaustavljaju osobnu renesansu.

xOxo

Antonela

 

Featured

Autumn Goal: zaljubiti se

Ej ponediljak, di smo.

#thunderstorm

lito na izmaku, september to remember i ostala pozitiva.  Volin rujan, njegov balans, temperaturu ugodnu tilu i olujno sunčana iznenađenja.

Ono šta ne volin je činjenica da san zadnjih godinu ipo dana provela nezaljubljena. Ne računan one mmm malo mi se sviđa, pa mi se ne sviđa, pa ovaj je lipši njega ću. Računan sve ono do zadnjih godinu ipo kad san bila sposobna imati iskrene osjećaje prema drugoj osobi i kad san većinu vrimena bila zdravo zaljubljena i normalna.

Ne pišen o klasičnin vezama. Pišen o sposobnosti da ti se druga osoba stvarno svidi pa se lipo družite, povežete i malo zavežete, a na kraju to sve memorirate u sjećanja.

Život bez zaljubljenosti je teško sranje, a ja se u ovon periodu usahle srčane čakre ponašan ka najgori muški gad. Ne sviđa mi se to, ali uzalud mi je pisati kad ne ide. Ne mogu se zaljubiti da je princ od utopijske kraljevine u kojoj teče čokolada u potocima, a on baš stvoren po mon guštu. Ne mogu, neman pojma šta mi je. Ništa se nije prominilo i dalje san ista, ponašan se isto, komuniciran isto, al ne vidin ništa u njima.

Pitan se ima li dikod blizu meni sličnih s istin problemon, onako da malo udremo ćakulu. Jer to je problem, ne gledati nikog na način da bi ga zagrlia i ne pušta pa makar trajalo trenutak. Ne poželiti se uvaliti u ničiju mirišljavu duksu, nego umisto toga skupljati trofeje. #Božesačuvaj

Razmišljala san danas kako je veličanstveno biti i sritno i nesritno zaljubljen. Kako je samo taj osjećaj da neka druga osoba u tebi budi grčeve u drobu i potiče lupanje crvenog organa divno. Kako je uistinu prekrasno ne znati reći ništa od onog šta si tia reći isprid druge duše, jer si u nju zaljubljen i smotan.

Razmišljala san kako je uzbuđujuće bilo čekati dane da ga konačno vidin, kako su prsti bižali na notifikacije na fejsu da vidin je li izreagira i kako je mirno bilo kad bi vidila da je. Razmišljala san kako san upijala drugima nevažne trenutke, meni najvažnije i kako je lipo bilo drugačijin očima gledati u onoga koji na isti način gleda mene. Sitila san se kako me ljubav pokretala, motivirala i činila boljon osobon, sebi i drugima. Letila san bez umjetno stvorenog dopamina.

Povrh svega san razmišljala koliko mi to sve nedostaje. Ne ta osoba, ljubavi dolaze i prolaze, ništa strašno. Fale mi osjećaji koje je zaljubljenost u meni budila. Fali mi Antonela koja je bila sposobna osjećati, koja je pisala poeziju ka luda jer je bila zaljubljena, a zaljubljenost je najslađa ludost.

Sitila san se i kako san bila mirna onaj dan kad je prestalo, jer je tako moralo biti. Jedva san se ka i svaki put dosada čekala ponovo zaljubiti.

Ali taj dan nije doša, nakon 484 dana taj dan nije doša. Ništa osim minimalnih uzbuđenja, lekcija koje se ponavljaju i problematičnih osoba kojima triba psihijatar a ne ja. Ja san knjižničarka, ostavite me na miru.

Ne osjećati ništa, tužno je i bezveze.

Znaš moj ponediljak. Ljubav je sve na ovon malon svitu, i šta god radili, radimo li to s ljubavlju  greške nema. Ljubav je kaos koji želimo doživljavati, a da ne pišen kako se gledanje najbolje verzije sebe u svojin i tuđin očima ne može miriti s ničin.

Znaš šta još, mislin da je vrime da se ledenjaci u meni započnu topiti. Očistiti put, da se mogu vratiti na početak i ponovo susresti svoju najslađu ludost.

Čuvajte sposobnost da volite i budete voljeni. Nije neki hit biti ledenjak.

Vaša,

Antonela.

 

Featured

Predjesenski party.

Ej ponediljak,

kako ćeš mi lip sutra biti. #Hladan #jesenski #mmmm

Provela san po dana motajući se u deku i voleći nalipše vrime na svitu. Škura bura.

Ledeni dani u meni budu izuzetne želje za zabavljavanjen. Još par dana znanstvene discipline a onda razvaljotka. Ne bi smila ovako pisati javno, kako ne bi stvorila lošu reputaciju knjižničarke sklone noćnim zabavicama.  Ka da se uopće svi mi ne volimo opustiti s vrimena na vrime i ka da je iti jednog ravnatelja moje potencijalne ustanove za zaposlenje briga na čemu san ako mu ne paše moje političko opredjeljenje. Možda čak njega i je, ali Plenkija sigurno nije, tako da YOLO.

Ne mogu više. Ne biti s prednje strane šanka, onako kako spada, pravo zimski. Litnje “zabavice” na otvorenon su mi ka AB kultura iz doba mog djetinjstva s 0,1 posto mliječne masti. Light, prozirne ka otopljeni led, beživotne, s natruhama polovične proizvodnje.

Pojću se zabaviti negdi, #comingsoon

Mi, članovi ljudske vrste često zaboravimo kako je dobro opustiti se, ne misliti na ništa i trajati u noći. Jer noć je lagana i noću misliš da možeš sve, a zora je teška, i ono posli podne pa do sutra ujutro. Mamuran si, jadan i lažeš sebe da nećeš više nikad.

A oćeš, jer je zabavljanje zabavno. U suprotnon bi radia suprotno.

E pa moj Ponediljak ja ti zato jedva čekan jedan Petak. Čekan ga ka šta san ga svaki tjedan čekala na fakultetu i ka šta ga svaki sadašnji student triba čekati a ne bižati doma jer se doma uvik može vratiti. Ili teći u zagrljaj nekoj “ljubavi” zbog koje će se posli kad ga zajebe pitati zbog čega san ja vikende potratia. U ljubavi da se razumimo nema ništa loše, samo san ja više za onu sve u svoje vrime pa se ne bi varalo na haubama i glumilo lošu glumu na kavama nediljon posli mise.

Zbog ove moje sve u svoje vrime, danas me gledaju kao potencijalnu ljubavnicu jer nisan dobar materijal za curu. Sitne duše, šta ćeš.

Vratimo se mi Petku.

Pišući u ženskon rodu jer me priroda možda nesretno “nagradila” ženskin oblikon objasnit ću zašto svaka žena (a iz nekih drugih razloga i muškarac) tribaju jedan petak.

Svaka žena triba jedan petak da:

  • konačno obuće 1 od 26 komada za kojih je čekala 25 dana i platila masni shipping, jer će za tjedan dan zaboraviti da ga je ikad naručila
  • bude sređena i zanosna i ponosna jer je divan osjećaj osjećati se tako
  • se opusti s prijateljicama jer je to ka seansa kod psihijatra
  • se smije do pucanja plućnih krila
  • bude u društvu pristojne i odabrane gospode
  • DA STVARA USPOMENE I ŽIVI U TRENUTKU
  • i na samom kraju (za nas umjetnice) kad onako nestabilna dođe doma da napiše, nacrta ili nekako drugačije izrazi dio šta joj danima spi na duši. Psiha je jednostavno psiho stvar i nekad moraš biti Goran Bare ili Bukowski da bi do nje doša, da ti bude lakše.

U ritualnim svakodnevnicama ne zaboravi na zabavu. Čovik koji se ne zabavlja nije sritan čovik, koliko god on tvrdia da mu je draže pogledati dobru seriju i zaspati u devet.

I meni je (ili nije), sve u svemu mišljenja san kako čisto zbog zdravlja svima nama triba jedan dan u tjednu da zaboravimo na svakodnevnu životnu smjenu.

E pa moj ponediljak, još pet do pet. 🙂

Antonela

 

 

 

 

 

 

 

 

Featured

Čišćenje.

Ej Ponediljak,

sidin na pločicama boje kože, žvačen štapiće i promatran zviježđa. Noć je prekrasna. Nije ni vruće ni ledeno. Taman. Ostala bi ovako malo prije zore, u miru, pišući, dišući. Sama.

Neću više o čišćenju apartmana, malo ću o čišćenju života.

Zamišljan jednu veliku kantu najcrnije boje ikad ocrnjene i sebe kako u nju trpan smeće.

Prvo trpan osjećaje. One koje nikad ne znan do kraja izraziti. Trpan misli o tome šta moran, a šta ne moran, trpan jedva čekanja razmišljajući kako jedva čekan da jedva čekan ništa. Trpan telefon i punjač i špangice koje mi držu divlje pramenove, utrpan sve svađe s roditeljima pa onda i sebe utrpan jer njih dvoje ne stanu u kantu i jer nisu smeće iako mi svakodnevno predstavljaju teret.

Izvan kante negdi po slobodnoj atmosferi lebdin tako očišćena bez online statusa na wacapu.

Promatrajući sebe ka smeće u kanti shvaćan koliko san drugačija i koliko mi se ne da više samo iskakati iz kalupa. Ne da mi se živiti normalna, oću biti skroz izvan njega. Želin baciti tu ukalupljenu Antonelu u smeće i napraviti kaos jer mi alveole već duže vrimena ne lebde slobodno i jer je ovo lito najgore ikad pa mi je dalo šakon usri šiške i poručilo mi da se bacin u smeće i postanen pan papir. Lipi, čisti, reciklirani.

Ovo je dakle ponediljak za sve drugačije. Za one koji radu svašta u tri ure ujutro a nikome o tome ne pričaju. Za one koji previše shvaćaju sistem pa ga žele izbaciti iz orbite. Za one čija je šansa da nađu osobu iste različitosti 1 prema beskonačno mnogo. Za one koji mrze izlaske u četvoro i koji bi Božić proveli na Karibima a ne u toplini doma. One koji istovremeno viruju u Boga i astrologiju. Za one koje nije briga za godine, dane i životne planove. Gradnje zajedničkih stanova i užurbano stvaranje potomaka. Za one čiji roditelji misle da je tvoj najveći problem šta nemaš drugu polovicu ka cila tvoja ekipa a zapravo su toliko nesposobni za ikakvu dublju komunikaciju da ne shvaćaju kako je njihov najveći problem šta nemaju pojma koji je tvoj najveći problem, već nasumice poput mojih sipaju pizdarije o tome kako bi ih više cjenila da iman nekog frajera šta će me odvesti na večeru i biti otac moje buduće voljene dice.

Nemamo potrebu biti obzirni prema ikome ako nan to šteti. Znači nikome, strpati sve u kantu i poslati na reciklažu. Bia to otac, mater, pas ili ti sam. Sve u smeće.

Ponedljkon čak i u ovon selcu di san se rodila odvozu sadržaje kantica.

Iden spati, poili su me komarci.

Baci se u kantu. #očisti

Antonela

Featured

Sublimacija vrimena.

“Komad glazbe iz nepoznate kompozicije

“Malo savršenstva u protoku ljudskih stvari

“Život šta protječe zgrušnjava se u dragulju bez sutrašnjice i planova

“Ljudska sudbina spašena od blijedog nizanja dana..

Ej ponediljak,

je li ti vidiš ove divne rečenice?

Pročitala san jednu pametnu knjigu po preporuci pametnih ljudi. Zove se Otmjenost Ježa, a napisala je žena imena Muriel.

Lipa književnost često podsjeti čovika da nismo tu kako bi blido nizali dane i pravili se živima. Budućnost je projekt naše sadašnjosti, pa kako u knjizi lipo piše triba stvarno živiti a ne koristiti posredovane užitke. #mantra

Jučer san opet pametno čitala jer mi u moru glupih radnji fali biti inteligentna pa san zaključila da kad ne znamo šta u životu želimo mislimo o tome šta ne želimo.

Aj sastavi listu baš je fun.

Od velikog broja napisanih ovo su neke:

Ne želin

*da išta šta me ne ispunjava poput primjerice društvenog života i njuškanja na misečini remeti moj prirodni bioritam spavanja.

*govoriti jedva čekan zimu

*smrditi po staklosjaju za 60 eura po danu

*kupovati na american

*ići kontra glasa duše

Večeras padaju zvizde na najjače. Kad smisliš šta ne želiš ostane ti ono šta želiš, a baš noćas je najbolja prilika za poželiti. #Iskoristi.

Od svjetlosnih realiteta i besmislenog nizanja radnji zbog želje za izostankon preživljanja budućnosti neću moći pravodobno prisustovati kiši meteora.

A ako si ti sritnik da možeš, legni negdi u mrakaču i zaželi. Prijateljice svitla u mraku me, za razliku od hodajućih životinja nikad nisu iznevjerile.

Sa željon da nakon posla ne zaspen na plaži dok dočekan padalicu srca..

Lov ya. 💙

 

 

Featured

Obiteljski život.

Alo U.

Oprosti ponediljak, opet san zajebala. Umisto da san te pisala ludo san se zabavljala spavajući ili možda radeći, ne sićan koja je od te zanimljive radnje bila na snazi jer san stara i umorna. #26. Moran najti bogatog frajera da ubrizgavan botokse za dvi godine dok san još lipa za faćku.

Osim zanimljivih radnji izbjegavala san roditelje po kući da se ne bi sudarili jer smo uvik u zahodu ili na sudoperu u isto vrime. Valjda kad živite zajedno onda van se i radnje sinkroniziraju pa van se u isto vrime piša i pere breskve na sudoperu. Ka ono ka cure imaju menzise u isto vrime jer se puno druže i ogovaraju pa in se uskladu ciklusi.

Čitala san da Hrvati, za razliku od europskog puka najkasnije iseljavaju iz obiteljskog doma. Čitajući ovu rečenicu samo mi se nameće pitanje: “Kako možete?”

U zadnjih osan godina s roditeljima san u etapama provela sve skupa neke dvi godine. Opasno slutin da je ova etapa zadnja.

Zašto?

Jer su stari, išempijani i nemogući i upadaju mi u životni prostor isto ka i ja njima. Komentari poput nemoj taj pijat, zatvori špinu na livu bandu, ne bacaj mrvice u sudoper, nemaš pojma šta imamo u vrtlu su mi apsolutno u životu nepotrebni. Ne da mi se slušati njihova popodnevna zahrkavanja i začepljene sinuse, jutarnja buđenja puna nepotrebnih pitanja, ka i svađe oko pizdarija za koje oni nisu svjesni da su pizdarije.

Mladi ljudi tribaju raditi, imati svoj stan i živiti svoj život, jer će ih njihovi stvoritelji sjebati do temelja.

Neman više ništa za dodati.

Voli vas sve

Nelica

 

 

 

Featured

Trag u beskraju..

Ej ponediljak.

Danas je u vječnost zaplovia veliki čovik hrvatske glazbene scene, Oliver, otiša je nastavljati ostavljati tragove u beskraju.

Svaki put kad netko ode, nešto se u čoviku pomakne,  potakne, nešto šta ga podsjeti na ostavljanje tragova, prije onih beskrajnih.

Barem jedan tren da vičnost bude.

U mom malon životu imala san par takvih Trenutaka, vječnih, onih zbog kojih znan da je život puno više od života. Vječni Trenutci ne uključuju ništa materijalno, ništa šta se može kupiti, nikakve hedonističke pothvate.

Uključuju let na stinama zemlje, sriću koju suze nisu mogle isplakati, pogled u pogledu, osvajanje horizonta, snig u maju, ponovni susret, dodir neba i silvestrovsko popodne.

Zapravo, vječni Trenutci ne uključuju ništa, a znače sve.

I kako je piva Oliver

I da oću, i da smin 
ne bi moga skupit 
svu lipotu života 
niti suze ovog svita 

..jer toliko je svega i toliko malo vrimena za sve, a plovidba u vječnost jedina utjeha kako smo beskrajni. Kako odlazak nije kraj, već novo putovanje za koje nan nije potrebna ni karta ni putovnica.

Ka i nekad gledan nebo 
tražin gradove u noći. 

Sve dok ponovo ne osjetin onaj tren da vječnost bude, pa ga sačuvan za beskraj..

Ostavljajmo tragove dok smo na zemlji, svakodnevno.
sve bi da’ da si tu..

..da ti pratim trag u beskraju..

SVE.

Antonela

 

 

 

Featured

Šoldi.

Hello Tuesday.

Svit je poludia.

Ne kasnin jer mi je život pretjerano zanimljiv, već jer san po ponediljka provela čekajući u koloni do Šibenika. Razlog. Rendgen stopala.

Sama pomisao da zbog boli ne mogu trčati punin plućima baca me u očaj. A ako snimka bude zgodna ka doktor šta mi je stopalo snima, narodno veselje.

Trenutno je 1:59 24. srpnja i bolu me kukovi. I pete. Ja pišen, jer je to ono šta me spašava. Zbog pisanja bi probdila noći, imala crne podočnjake i krepavala danima. I nije me briga šta san uru vrimena sna izgubila zbog zakašnjelog ponediljka jer je to ono zbog čega san stvorena. Da tipkan.

Inače u zadnje vrime ne bdijen zbog pisanja, nego zbog šoldi.

Kaže ona pisma nije u šoldima sve, a tin tragon, palo mi je napamet kako me otac neki dan pita zašto nisan normalna ženska pa našla nekog momka vako odve da skupa održavamo moj ranč i radimo kampove, otvaramo obrte i ostale lova stvari šta radu drugi ljudi na otočju sreće.

Rekla san mu da nisan normalna jer ne želin momka koji loče ponediljkon, utorkon, sridon, četvrkon, a petkon i suboton, a liti i priko tjedna uz alkohole poteže bile crte po zahodima. Takav ne bi moga održavati ranč i ne bi bia dobar zet i dica bi mi dobila krive kromosome pa bi s njima bilo problema kad bi ih upisivala u školu.

Onda je umuka, a ja se spasila jer je završia s glupostima.

Sredina u kojoj su sva ta sranja normalna me istovremeno zatupljuje i rastužuje. Dobri su to ljudi, neshvatljivi meni, najgori sebi. I tako bi volila da mogu uteći u neku utopijsku okolinu, di se mladi bave sporton, stariji ne bazdu po gemištima, di se normalno spava, druži i komunicira. Di je lipo i čisto i normalno, di se ponediljak piše ponediljkon, a nediljon odmara.

Al ne mogu. Zbog šoldi.

Ipak, nije u šoldima sve. #Quotetoremember

Antonela

Featured

Srebro (Ag)

Alo_M!

Ovih dana je divno biti Hrvat, ovakvo veselje se nije vidilo od davnina, od oslobođenja. Bravo Zlatko, bravo momci! #proud

Jutros su mi malo zasuzile oči. Gle čuda, ko li je to pomaka moje srce od stine?

Čitala san kako će se sav prihod od šoldi sa SP-a uplatiti u poseban fond, bit će humanitarno. Bia je to divan post s emotivno koncipiranin rečenicama, od kojih se u meni nešto pomaklo. Ne znan je li u potpunosti istina jer više ne znaš ko laže, a ko maže, ali rečenica: “… pa tako imamo djecu koja nikad nisu vidjela more, a Hrvatska ima više od 1000 kilometara obale…”, mi je ukrala četiri dana života.

Ja more gledan svaki dan, moj je lijek, snaga i mir. Nekad ga ni primijetin jer je to tako kad nečeg imaš koliko oćeš.

Ipak, tamo neke dječje zaigrane oči nikad neće smočiti prstiće u moru svoje zemlje, a kamoli tuđe. Neće se valjati u pijesku, graditi kule i utvrde i strepiti oće li izdržati do sutra da ih niko ne sruši. Neko tamo dite neće viditi to čarobno plavetnilo dok ne ode na to isto more raditi ka konj od šesnaest, jer tako mora biti, jer je tada odrasla osoba.

Ubila me ta misao.

Ne može se čovik nositi sa svin tin, zbog toga nisu svi mladi sportaši, i zbog toga neće svatko od nas osjetiti kako je to kad je čitava zemlja na tebe ponosna.

Ponekad se u životu dosegne najdublja točka morskog dna ispod koje ne možeš ići. Ubije te taj život živoga, jer mora, mora da se trgneš. Ne preostaje ti tad ništa drugo nego izroniti. Ali ne možeš naglo, doživit ćeš dekompresiju i umriti.

Tribaš pomalo. Dan po dan.

Nisu ni naši nogometaši do Ag-a došli naglo. Stajalo je iza njih godine, dani i sati truda i odricanja.

Strpljivo i ponizno kaže Zlatko. Ništa naglo, ništa na silu. Inače, barotrauma, dekompresija – kraj.

Uživati u izronu, diviti se koraljima i paziti na odluke. Svakodnevne ne velike.

Sve mi to znamo u glavi, samo se um voli poigravati s nama pa nan misli i radnje idu malo krivo, a s njima i putevi kojima hodamo. Velika je istina da ti sve krivine osim tebe samoga niko neće ispraviti.

I znaš šta, ne mora ti cila država odati počast da napraviš nešto od sebe. Nešto dobro i veliko i da #budešponosan, da budeš veličanstven i bez malih ekrana i novinskih članka.

Ne možeš konstano padati. Jednostavno nije moguće. Ili barotrauma ili #budiponosan.

Budi ponosan. Odaberi da to budeš. Živi ka šta u ovin trenucima živi naša lipa mala zemlja Hrvatska.

Antonela

Featured

Plivanje.

“Trčanje je moja ljubav, ali nemoj trčati kroz život. Plivaj.”

Alo_M!

Upravo san živila joga praksu i krenula te pisati u miru, započela san te najbolje šta san mogla. Disanjen.

Jedan nesritan momak s mog otoka više ne diše. Uzela ga cesta, onako po noći. Udah, sekunda, još malo udaha, izdah i kraj. Počiva u miru, na nekon boljen svitu od ovoga, kojeg se, iako ga zovemo rajen strašno bojimo i niko ga baš ne želi tako skoro posjetiti. Radije preživljavamo u paklu života, nego se radujemo raju u smrti.

Strašne stvari potiču na razmišljanje i koliko god nemoguće zvučala rečenica Živi svaki dan kao da ti je zadnji, ako želiš moguće je.

Kad ti je teško probaj se veseliti malin stvarima. Moj mentalni sklop zadnjih 20 dan je obojan bojama industrije, ali jučer, dok san plivala u predvečerje, sitila san se životu reći HVALA.

Hvala ti jer dišen, ostala sranja ću riješiti sama.

Pa nek idu u smokve i turisti i čišćenja, i prazni apartmani i puni apartmani i ovaj zatvor i makijato s kap mlika. I tri deca mineralne bez leda i limuna, i kaj još nisi zapamtila, i prikrivanja ljubavi i glumatanja, nek ide sve lipo di god oće da ide jer ja ovog ponediljka ka i milijuni drugih nezahvalnih ljudi iman priliku da, za razliku od nekih, dišen i da san živa.

Prijatelju moj kad sve zbrojiš i oduzmeš, podiliš i pomnožiš triba živiti i momentalno izbaciti iz glave rečenicu Iman vrimena.

Jer nemaš. A ako si rođen pod živahnon zvijezdon da imaš, i ako počneš živiti sad, ostvarit ćeš toliko toga da ćeš na kraju, kad prirodno dođe na tebe red da se pretvoriš u prah, biti ponosan.

Ne trči kroz život, nije vridno, nego uživaj u miru i lakoći kretanja. Život krade, more vrati, Plivaj.

Carpe Diem.

Antonela

Featured

Kasnimo jer smo Hrvati, državljanstvo hrvatsko, narodnost Hrvatica.

Alo_M!

Nas dva kasnimo jer smo gledali nogomet. Hrvatska je u četvrtfinalu svjetskog prvenstva! Realno, ko j*** i čita Hello Monday kad je onakva utakmica u pitanju. #CRO

Sad kad su se malo smirile strasti, možemo pisati.

Danas je ponediljak. Dobri, stari ponediljak. Kod mene i ovog dobrog starog ponediljka uvik isto. Spin pa radin, spin pa opet radin, pa opet spin i opet radin. #extra

Kad se dočepan šanka u listopadu mislin da će me morati tražiti četiri dana. I to je #CRO spirit. Volimo piti, mi Hrvati.

Mi Hrvati. Tko smo mi Hrvati?

Trenutno među najveselijin narodon na svitu, iako nan je Zemlja jadna.

Mi Hrvati ujedinimo se jedanput u četiri godine, kad po svjetskin travnjacima naši momci igraju nogomet. Ujedine se tada i nezaposleni, jadni i siromašni zajedno s bogatima punih žepova. Razlika ne postoji, obe grupe postaju jedna, piju isto pivo, srce in kuca u jednakon uzbuđenon ritmu. Isto se veseli i Kolinda i onaj koji prima socijalu. I odvjetnik i vrtlar. I onaj koji je osta živiti u našoj maloj Hrvatskoj i onaj koji je iz nje uteka.

Mi Hrvati volimo svoju Zemlju i toliko smo malo puta ujedinjeni u jedno veliko Srce.

Šteta, baš šteta šta se to sve prebrzo zaboravlja, pa vi “veliki”, zbog kojih mi mali ne živimo život, nastavljate uništavati, krasti i uhljebljavati. I baš vi “veliki” koji ste tako rijetko jednaki ka mi mali, prebrzo zaboravite da bi mi Hrvati tribali biti jedan sritan narod, jer to možemo kad smo zajedno.

I baš vas “velike” može biti sram kad vidite kako se mi mali veselimo i ponosimo svojon zemljon koja nan ne daje ništa, kako je unatoč vašin “velikin” odlukama bezuvjetno volimo.

Šteta, baš šteta, šta ste vi “veliki” tako rijetko s nama jednaki, i šta ste toliko mizerno mali da ste postigli da nan ta ista Zemlja, mala, ali Velika, lipa Hrvatska ne može uzvratiti ljubav iston mjeron.

Al neka je nama nogometa i pobjeda pa nek nan bar srce raste kad već ne more BDP.

Guštajte, mi Hrvati!

Antonela

Featured

Alcatraz

Alo_M!

Vratila san se na otok jer kad nekoga voliš, onda za njega radiš neke radnje koje ti se baš i ne daju raditi. Jebiga, tako te dopadne. Neko ti je čistia govna kad si bia ukenjano dite pa dođe vrime mu to vratiš, jer moraš.

Vrime trajanja komune: tri miseca i 14 dana.

Meni: tri godine i 14 miseci. #Predugo.

Nisan ti ni tužna, ni ljuta, ni nemirna, samo ravnodušna, a postoji li išta gore od osjećaja da ne osjećaš? #Noup

Iz jednog divnog ritma di si radia po njemački od 8-4, slobodno vrime provodia u svojin hobijima, a vikende u ničemu, nečemu ili čemu god si tia, život te natira na promjenu.

Sad radiš od jutra do sutra, u slobodno vrime čistiš turistički shit, spiš, digneš se, odeš s one strane šanka i slušaš pijance koji nikad nisu prepijani da prestanu piti. Onda izađeš s posla pa u tri ure ujutro, nateknutih gležnjeva, pokušaš promatrati nebo jer je prokleto prekrasno i želiš ga gledati, ali ti se zvizde mutu jer te oči peču od umora i svi su ti isti i mali medo i veliki i počneš sumnjati postoji li išta izvan ove glupe realnosti. Uđeš tako zamantan u kuću, poždereš neki nezdravi snack, legneš i imaš zatvor danima.

Kažu da se triba naviknuti. Ne da mi se jer stvarno nisan zaslužila.

Znan da ima trista puti gorih stvari u životu, ali ovo je nepravda.

Nisan nikad nikome rekla jer nisan hvalisava niti se smatran nadprosječno inteligentnon i posebnijon od ostatka planete ali nije pravedno. Bila san najbolja studentica na godini, pišen kreativno, pišen znanstveno, vridna san ka konj, 6 ljudi je dosad diplomiralo radi mene (pa nek me kazneno gone, svejedno mi je, sićate se), pisala san diplomske i seminare od prehrane do električne energije priko željezničkog prometa. Sposobna san, komunikativna i mogla bi raditi trista puti bolje od nekih koji rade na pozicijama di bi se mogla uvaliti, a ja san toliko umorna da ne mogu gledati zvizde, a još nije ni počelo.

I šta mi vridi mojih 5.0 i 100% na ispitima? Šta mi vridu sve diplome, austrijske prakse, radionice i edukacije koje san prošla, kad san, ako mislin živiti normalan život prisiljena biti zarobljena, nasmiješena, ljubazna i divna dok se iznutra ljuštin ka maternica u one dane u misecu. Trenutno san jednostavno bespomoćna.

Kažu da neće trajati zauvik.

Ne znan, možda san stvarno glupa šta nisan zamračila svoju buntovnost i našla nekog hadezeovca ili šta ja znan, nekog homoseksualca koji radi matere mora glumiti da voli žene i stvarati potomke. Pravu ljubav san ionako ima godina prikrižila tako da mi je i na ton polju sve svejedno.

Goodbye Sunday, Hello Monday, Tuesday, Wednesday, Thu… #svejedno

Antonela

Featured

Crveno ka ponediljak.

Alo_M.

U petak smo mi, plesači iz Tiramola teama imali druženje. Bilo je lipo jer smo mi lipi ljudi i prihvaćamo se. Dolazimo s različitih strana svita, utaborili smo se u Splitu i slučajno postali plesni prijatelji. 💛 Oni su jedni od onih zbog kojih se ja, osoba bez doma, osjećan ka da dom iman.

Ako si i ti čovik bez doma a imaš adresu, nastavi čitati. Znan, pun nas je svit.

Ajmo ispočetka.

Postoje ljudi koji imaju stalno misto prebivališta, ali nemaju dom.

To si ti, to je on, to je ona, to san ja.

Ljudi s adreson na kojoj ne žive, iz malih mista, otoka, zagore, s kućon kraj mora i pršuton u konobi.

Lipa je meni moja Betina, ali od nje je lipše življenje života.

Volin ja i svoje prijatelje na otoku, ali mi smo sad veliki ljudi koji tribaju biti samostalno ispunjeni.

Istina je da čovik može stvoriti svoj sritni svemir na najmanjen mistu na svitu. Ipak, onima koji svit promatraju kroz ponistru bez granica, a nemaju pune bankovne račune da život provode u putovanjima, pa se vrate u malu kuću kraj mora, triba grad, novi ljudi, nova mista i šušur.

Svakome njegova srića, ovo je moja.

Znate, život ljudi bez adrese je težak, a često i tužan. Prva selidba u životu najčešće je fakultet. Odseliš, upoznaš, zavoliš, odeš. Jer moraš. #Trauma.No.1.

U drugon điru ideš upoznati malo svita izvan granica države. Odseliš, upoznaš, zavoliš, odeš. Jer moraš. #Trauma.No.2.

U trećen điru dobiješ posa koji nije pravi jer nan je država kriva. Odseliš, upoznaš, zavoliš, odeš. Jer moraš. #Trauma.No.3.

Boli, ali i jača. Moja snaga krije se u tome šta moja država nema granice. Mogu voliti koga god, živiti bilo di, put mi je slobodan. Važno je samo da se kreće, da je veliko i puno života. Ono najvažnije šta san ka putnik naučila je da su ljudi dobri i da se tribaš otvoriti da te prihvate. Biti ti, biti prijatelj da prijatelje stekneš.

Prihvaćan te. Prihvaćaš me. Bila moja iduća stanica opet ST ili neka neotkrivena strana svita, ovo je moje načelo. Prihvaćanje.

Ne znan di će me život odvesti, u tome i je sva čar igre. Ono šta znan i šta ovog ponediljka ka želju šaljen u svemir je da me život odvede na ono misto di ću imati svojih 28 kvadrata, svoju kašetu za knjige, svoj kauč i svoju slobodu u kojima će moji prijatelji piti kavu iz mojih ljubičastih šalica i di će moje srce i srce slično njemu moći disati na mojin mirisnin kušinima. Al brate malo i na njegovin, ovih šta ih triba udomiti san se u životu koje li ironije, ja koja doma neman, fala lipa nagledala.

A svi vi koji imate tu sriću i ovaj tjedan nećete biti tužni, guštajte jer van je lipo.

XoXo

Antonela.

Featured

Telefon.

Luda san za sushijen. Sad mogu dalje.

Ne znan kako je s vama lipi moji ljudi ali mislin da me je uzea telefon.

Šta znači kad te neko uzme?

Da ne kontroliraš ti svoje postupke, nego to nešto. ONO. IT. JEBATE TELEFON.

Mene je uzea ONO. IT., i još jedna serija vježbi za koju znan da mi nije potrebna, ali je odradin jer me nekad uzme i trening.

UZELO ME. I sushi i joga i čajoteka.. nikad kraja.

Jedino mi je čudno zašto me nekad nije uzea neki momak, ono tipa da priskočin svoje 24 aktivnosti radi njega i tome slične stvari. Ne znan šta je s tin, jer san za pravu ljubav dite, a za krivu maher, ali ono šta znan je da je telefon zlo. #Residentevil.

Znate, ponekad san staromodna pa bi umisto srca na instagramu, radije da mi ga neko nacrta na računu za kavu, koju nećemo slikati i filtrirati pa postati “ekipi na mriži”. Da vidin nečiji pravi palac gori, boje kože, koji me bodri u aktivnostima kojima se bavin, da mi kaže sviđaš mi se, ti, takva kakva jesi, živa, sada dok si pored mene, ne tvoja mrtva priroda izražena slikon.

Volila bi i da ja sve to učinin za nekoga, i da zajedno budemo revolucionari koji će pobijediti površnost međuljudskih odnosa današnjega doba.

Volila bi da me ONO. IT. JEBATE TELEFON, nije uzea, ali je.

ALI. Ja san borac i neću mu to dopustiti. Stoga, čvrsto odlučujen da ću se boriti protiv digitalnih opsesija koje život ne znače jer moja duša vene. Tribaju mi živa bića i tekuća kava koju ću proliti zbog pretjeranih gestikulacija jer razgovaramo ka ljudi, ne ka roboti.

Samo zamislite da je sutra KRAJ? Kako bi ga živili?

Vaša

Antonela.

 

 

 

Featured

Samo čovik

Alo_M!

7:56. Ja san samo čovik. Pijen zeleni čaj i hranin se namirnicama.

Probudila san se ispunjena šarenin molekulama sriće jer san sanjala San. Opet. Često ga sanjan. Ne jer san se večer prije našla u nekin događajima koji bi ga potakli, već ga samo sanjan, onako bez povoda. Često. Šta je najzabavnije od svega taj san nosi istu poruku. Točno znan šta u stvarnosti triban učiniti da bi došli do četvrtog levela igre, ali ja san samo čovik, neman force i ponekad se bojin da ću ostariti i smežurati se, a neću uspiti razbiti šifru četvrtog levela.

“Ajde molin te, koji četvrti level, to je san”, govori mi samo čovik u meni, “ajde raditi i na pauzama pričaj o tome kako je vruće i di idete za vikend.”, pričaj o realnosti, jer su mašta, snovi, slučajnosti i moć imaginacije nestvarna gluparija o kojoj je napisano milijune knjiga i režirano isto toliko filmova.

A šta ako nije samo san i šta ako nismo samo ljudi? Šta ako je doista moguće prići na četvrti level igre? Ne biti samo čovik, već nešto iznad, ono o čemu sanjaš, buditi se svako jutro ispunjen molekulama sriće, živiti posebne životne atome.

Ljudi su čudni. Virujemo u vjeru čuda, u Isusa koji je uskrsnia treći dan po Sveton pismu, a u svakodnevnon životu ne virujemo u ništa, osim u ono šta tog momenta vidimo isprid sebe. Puno maštamo, a ništa ne proživimo. Pričamo o sudbini, a onda se trsimo kako ona ne postoji. Slobodni smo, a sami sebi namećemo pravila. Nešto tu ne funkcionira.

Volila bi se odvažiti i postati pravi heroj, uspiti učiniti ono “točno znan šta” i onda ispričati kako je moguće biti šta god poželiš i dokazati kako nisan bila luda, kad san samo ljudima pričala o priči za koju od početka znan da je moja.

Virujen da je moguće ne živiti dane različite, a iste, već živiti Dane, prave i velike. Čudesne, koji nosu takve emocije i doživljaje o kojima čak ne možemo ni sanjati, od kojih nan se tresu gaće. Razmislite o tome, kako bi bilo dobro više ne biti samo čovik, piti zeleni čaj, hraniti se namirnicama i planirati vikende.

Vaša Antonela.

 

 

Featured

After.

Alo_M!

Ne čekan te baš, bila san u afteru. Šta san još radila, aha lagala san, Britansko otočje me nije spriječilo da se zabavljan. Našla san bužu di ih još nema, opet neko otočje u điru, zove se doma.

Šta još ima?

Jednostavno se ne mogu i ne želin boriti protiv svoje druželjubivosti, a najviše me veseli kad kategorija udanih žena koje se zapravo nisu tile udati onda, ali ih je bilo strah da će ostati stare cure sada, zavidno promatraju slobodne ljude. Veseli me to, kad su ljudi ono šta nisu.

Šta još ima?

Tila bi s vama podiliti mišljenje o oglašavanju apartmana na Facebooku. Isključila san se iz svih grupa, obaraju mi mozak.

Kako van se da tražiti i nuditi apartmane priko Facebooka? Šta van nije tramak? Komunicirati sa svin tin ljudima koji uzimaju sebi za pravo, u doba napredne tehnologije, zamarati me glupin pitanjima poput: “Je li blizu centar u mistu od 700 ljudi?”

I:

“Je li apartman na otoku blizu plaže?”

Gospe.

Znate šta san još volila viditi? Specifične upite ka:

“Tražim apartman u blizini mora od 14. srpnja do 25. kolovoza.”

S naglaskon da je upit često polupismen i gramatički neispravan, a komentare, fala lipa neću ni komentirati.

Nakon upita slijedi druga stavka u gluposti oglašavanja priko FB-a. 200 komentara ispod.

Kako se vama koji tražite da to sve gledati, filtrirati, razmišljati, kontaktirati za cijenu? Kako van se da ludi ljudi dragi?

A kako se vama koji nudite da to uopće komentirati?

Pa ta osoba koja traži je toliko abnormalna da od 200 odgovora neće izabrati nijednu opciju, iako će vas dobro izmaltretirati.

Znate šta san još volila viditi?

Pristojan upit ka:

“Tražim apartman za 4 osobe, od 15. do 21. kolovoza, s prostranom kuhinjom i balkonom. Hvala!”

I luđačke odgovore u komentarima ka:

“Studio apartman za troje, može i četvrti, s kuhalom i mini frižideron. Cijena u inbox.”

Na svitu postoji toliko lipih mogućnosti za iskoristiti vrime, a jedino pitanje onima koji se u tekstu pronađu je:

Kako van se da?

Ajmo Sunday. Nemoj još ća.

Antonela

Featured

Britansko otočje.

Alo_M!

Isparavan.

Šta mislite o ideji otvaranja objekta di bi se liti domaći svit moga neometano zabavljati, provoditi noći i pozdravljati zore, bez da na njega nasrće hrpa pijanaca s britanskog otočja?

Šta mislite, a? Da se smistimo u nekoj gustoj šumi di nas ne mogu pronaći?

Sigurna san da je priko 68% pučanstva Dalmacije u suglasnosti s mojin mišljenjen.

Isto tako, svjesna san iznimno važne činjenice: mi živimo od turizma, stoga te turistu moj i više nego poštujen, ležiš u mojoj kući, daješ mi šolde, kusaš moju smokvu, ne diran te, ali mi suboton navečer, u prostorima za manje od 150 ljudi, fala lipa ne tribaš.

Ne mogu više čuti pitanje koji je najbolji klub u gradu i pričan li zaboga engleski? Onda ja kažen no, pa skužu da lažen 🤦‍♀️.

Ne mogu više osjećati onaj gadan osjećaj provlačenja kroz sve te narode, očešati se o njih, pa ponovo naletiti na pijanca s britanskog otočja koji viče more beers.

Ne mogu više gledati u sve te šlape, majce na ananase, ćale za party, narukvice šta svitlu…

Ne mogu više čuti girls, girls.

Ne mogu, sve ovo ruši mi teško stečeni balans pa tako Službenin Hello_Monday-skin Proglason zatvaran sezonu zabave po dalmatinskin gradovima i većin mistima do rujna. Odlučujen se okrenuti onoj zapivajmo noćas u konobi… tuđi čovik nikad neće znati šta to veže dalmatinske ljude..

A našin dragin kulturnin gostima želin vrlo ugodan odmor i boravak na našoj lipoj obali.

S druge strane, turističkin divljacima zbog kojih sama sebe želin protirati, uz uobičajene želje za odmoron iz snova želin isto tako puno dobre spize, droge, sexa, alkohola. Nećemo zataškavati stvari, turistički divljaci su životinje koje tih pe, šest dan ždere, loče, šmrče i san snova in je utrpati organ nekoj djevojci, kako bi do kraja smirili nagone, vratili se doma i nastavili glumiti da su normalni.

Radite šta oćete, samo dalje od mene.

  • p.s ako neko zna za neku bužu di ih nema, nek mi javi. Bojin se kako neću priživiti u novo proglašenoj karanteni.
  • Svima ostalima, želin dakako divan Hello_Monday.

Antonela.

Featured

Poruka s boce, plastične.

Alo_M!

“Jedan od glavnih ciljeva u životu jest u njemu uživati.”

Ponediljkon ili četvrtkon, ujutro ili popodne.

Prijatelju, znaš li to?

-Znan.

Prijatelju, živiš li tako?

-Ne živin.

Ne, ovo nije još jedan tekst motivacijskih rečenica o življenju života.

Dosadni su za čitanje i pisanje, ta nakupina fatalnih riči koja bi tribala potaknuti na promjene.

Zahvaljujući inspirativnoj večeri poezije, u sridu san napisala pismu u kojoj jedan od stihova glasi:

“Kao da za manje od šezdeset godina čitava generacija nas neće biti anoreksična ispod čempresa, (ako imaš sreće pa dobiješ mrtvačko počivalište u hladu),

ili budeš moderan pa se spališ.”

“Anoreksičan ispod čempresa”, činjenica od koje ne možeš pobići.

A, znaš li od čega možeš?

Od žaljenja i od dvi riči koje tako često koristiš: “Blago joj/mu se.”

Stisne me nekad tamo negdi oko duše, stisne me jako kad slušan kontinuirana ponavljanja o blagodatima tuđih života i to je jedan od velikih razloga zbog kojih povremeno nestajen.

Realno, nisan rođena pod najsritnijon zvizdon i neman život iz općenitih snova ali bez obzira na sve, ja uživan, sritna san i to se na meni vidi.

(Zvučin ka osoba s potisnuton depresijon koja se odjednom ubije pa se općeniti čude jer je ona bila: “tako sritna i pozitivna” i “nikad to od nje nismo očekivali”)

Iman taj svoj svit, razumljiv minimalcima, neshvatljiv maksimalcima i to je sve.

A zašto ne bi i ti…

..Odlučno odlučia da tvoj život može biti najzanimljivija insta štorija na svitu, čak i ako je ne pogleda nijedno biće do kojeg ti nije stalo?

A zašto ne bi i ti…

..bia šta god oćeš, jer to stvarno, ali stvarno možeš.

Kad uspiješ zamisliti sebe kako živiš na bilo kojen mistu kugle zemaljske, sam, bez potreba za potrebon, to je to, čestitan!

Ja ću sebi čestitati kad se uspijen zamisliti kako živin u Betini i brojin valove.

To sum up,

ovo je tekst o samo jednoj rečenici:

Jedan od glavnih ciljeva u životu jest u njemu uživati.

A ako ne uživaš (a zašto ne bi?), nisi sritan (a zašto ne bi bia?) i to se na tebi vidi, ža mi je al’ ŠTETA ti života.

Ža mi je, šta nećeš upoznati koja je to veličanstvena lipota.

Antonela.

Featured

Ćeri moja, pokri se.

Alo_M!

Koja je najdosadnija objava na društvenin mrežama u zadnjih dva tjedna?

“Sezona otvorena” pa neka blida noga iskoči sa strane i ubode te u oči. Za pristrašiti se.

Iskreno, koga više zanima ko se okupa u svibnju ili travnju i je li to učinia prvi.

Drugo misto najdosadnije objave u Dalmaciji krije se iza riči šparoge, dok za treće iman dilemu: selfi iz zahoda ili instastory sa čikaron kave.

Kad smo kod zahoda i moja slika profila je iz zahoda, zabila san glavu u pločice ka u prsa plećatog muškarca i gledala u kameru ka da sniman editorial za neki seksipilni magazin. Jebiga, bila san si lipa a moran nekad biti i dosadna i površna.

No dobro, tila bi van nešto ispričati. Ono šta me danas šokiralo (s obziron da san staromodna i konzervativna) je žena koja na pultu u teretani radi u topu.

Ženo to je ka da radiš u ređipetu i praviš se da je sve normalno, a nije. Vidi te cura od 17 kojoj je ionako ispran mozak s topovima s instagrama i onda i ona šeta gola po teretani dok je iz kantuna promatra napaljeni četrdesetogodišnjak s viškon testosterona.

Četrdesetogodišnjak za deset minuti upadne polugoloj maloljetnici sa standardnin pitanjen za upade: “Koliko još imaš serija?”

I tako se krene stvarati zlo. Sigurno je Istanbulska konvencija za ovo kriva, i masoni.

Ja u teretani izgledan ili ka poluluda žena iz šume koja je otrčala kilometražu u lipnju u podne ili ka potencijalni nasilnik koji baca utege oko sebe i teško uzdiše. Nemoj slijediti moj primjer, ako se oćeš sviditi momcima takvu te niko neće pogledati, oni vole fine cure, koje elegantno izvode čučanj, ne one potne koje legnu ispod šipke i igraju se s benchon, sve in je to previše.

Iman jednu poruku za polugole maloljetnice i punoljetnice.

Ćeri moja, svit je pun luđaka, pokri se. To su mahom usamljene poremećene osobe, često s propalin brakovima bez konkretnog smisla u životu, čija je najveća čežnja i svrha  zadovoljenje nagona nad tvojin lipin tijelon. Razmisli kako izvodiš čučnjeve i je li ti baš potriba trenirati u topu jer će ti se to sve ubrzo toliko gaditi da ćeš trenirati u duksi i biti jedna od žena koje mrze muškarce.

Ćeri moja, svit je pun luđaka, pokri se. 

Hello_Monday.

Antonela.